Slavko Ježić

Slavko Ježić (Dubrava kraj Čazme, 17. veljače 1895. – Zagreb, 5. svibnja 1969.), hrvatski književnik, književni povjesničar i prevoditelj, pisac prve cjelovite povijesti hrvatske književnosti (1943.).

Hrvatska književnost od početaka do danas 1100.-1941. (1943. i 1993.)

"Nastojao sam da u knjizi istaknem povezanost književnoga rada, kako u svim hrvatskim pokrajinama, tako i između pojedinih razdoblja; gledao sam da istaknem međusobne utjecaje kao i lične dodire između različitih pisaca. Na taj se način može vidjeti kako su, unatoč vjekovnoj rascjepkanosti i životu u različitim državama i pod različitim narodima, Hrvati ipak svuda trajno imali osjećaj zajedničke narodne pripadnosti, da su težili za zajedničkim književnim jezikom, za jedinstvenom književnošću, a konačno i za svojom cjelovitom i zajedničkom narodnom državom." ~ iz Predgovora (izdanje 1993., str. 6)

"Međutim, pjesnička vrijednost lirskoga djela ne leži u samoj njegovoj tehnici, niti u nekim idejama, koje se u različitim varijantama ponavljaju kroz vjekove, i uopće ni u kakvim vanjskim akcesornim elementima. Ta vrijednost leži u intimnom donošenju pjesnikovih osjećaja. Lirska pjesma mora biti umjetnički izraz iskrenog nutarnjeg doživljaja. Vanjska kićenost i formalna dotjeranost mogu biti znak virtuoznosti, dakle vještine, ali bez nutarnje proživljenosti sva ta vanjština ostavlja djelo prazno i šuplje. Nije dakle važna ni pomodna tema kod Gundulića (u barokno doba bilo je mnoštvo "pobožnih" spjevova), a nije bitna ni barokna stilska bujnost i kićenost, koja je samo vanjski ukras unutarnje ljepote - unatoč pomodnoj temi, virtuoznoj kompoziciji i raskošnim stihovima. Suze su pravo umjetničko djelo, a umjetnička im je vrijednost u tome, što se u njima izrazuju "najintimniji i najličniji pjesnikovi doživljaji"." ~ protiv niskih ocjena Gundulićevih Suza sina razmetnoga u novijih književnih povjesničara (izdanje 1993., str. 129)

"On me je naučio kako se piše književna povijest. Pišući svoju povijest književnosti imao sam uvijek pred očima Slavka Ježića. Kada sam bio u nekoj dilemi, zapitao sam se kako bi to on riješio. Slavko Ježić jedan je od onih hrvatskih književnika i književnih povjesničara koji su zaista prvi put obuhvatili cjelokupnu hrvatsku književnost, od njezinih početaka do njegovih dana. To je bio hrabar pothvat, tim više što se to događalo u ratnim godinama kada bi mnogi pretpostavljali da se neki autori ne bi smjeli ni spomenuti. Krleža je dobio nemjerljivo više prostora nego Mile Budak, a iako se danas nama to čini samorazumljivim, 1943. to nije bilo samo tako napraviti. Trebalo je i hrabrosti i poštenja. Njegov pristup je bio objektivan, temeljito je poznavao činjenice, dubinski je pročitao djela o kojima je pisao, nije ni od koga prepisivao. Njegova povijest hrvatske književnosti i danas može biti zanimljiva i zbog zanimljivog stila, a ne samo zbog stručne i znanstvene vrijednosti." ~ akademik Dubravko Jelčić u tjedniku Nacional, 28. 5. 2019., str. 56, članak "Slavko Ježić hrabro je obradio pisce svih političkih opcija"