Friedrich Nietzsche

Friedrich Nietzsche

Friedrich Wilheml Nietzsche (Röcken, 15. listopada 1844. - Weimar, 25. kolovoza 1900.) - njemački filozof, pjesnik i filolog, jedan od najprovokativnijih mislilaca 19. stoljeća.

Citati iz književnih djela

Antikrist (1888.)

• Kršćanstvo je stalo na stranu slabih, niskih, neuspješnih, od oprečnosti s instinktima za održanje jakoga života stvorilo je ideal; iskvarilo je um i duhovno najjačih priroda poučavajući da najviše vrijednosti duhovnosti treba smatrati griješnima, varavima, iskušenjima.
• Temelj je kršćanstva kivnost bolesnika, instinkt usmjeren protiv zdravih, protiv zdravlja. Sve što je uspjelo, sve ponosno, razuzdano, ponajviše ljepota, vrijeđa mu i oči i uši.
• Suosjećanje održava što je zrelo za propast, opire se u korist onoga što je život razbaštinio i osudio, obiljem svakakvih promašaja, koje održava na životu, daje samom životu mračan i dvojben vid. Taj depresivni i kružni instinkt onemogućava one instinkte koji teže održanju i podizanju vrijednosti života: on je multiplikator bijede i konzervator svega bijednoga.
• Za mene je laž ne htjeti vidjeti nešto što se vidi, ne htjeti nešto vidjeti onako kako se vidi: nije važno zbiva li se laž pred svjedocima ili bez svjedoka. Najuobičenija je laž ona kojom čovjek sam sebi laže; laganje drugima razmjerno je rijetko.

S onu stranu dobra i zla (1886.)

• Gotovo sve što zovemo "višom kulturom" počiva na produhovljenju i produbljenju okrutnosti. Ona "divlja životinja" uopće nije umrtvljena. Ona živi, cvate, samo se - obogotvorila. Ono što čini bolnu nasladu tragedije je okrutnost. Postoji obilan, preobilan užitak i u vlastitoj patnji, u vlastitom činjenju sebe patećim.
• U okolnostima mira ratnički čovjek navaljuje na sama sebe.
• Muškarac koji ima dubinu u svojem duhu kao i u svojim požudama, a i onu dubinu dobrohotnosti koja je sposobna za strogost i čvrstoću i koja se lako s njima zamjenjuje, može o ženama misliti samo orijentalno. On ženu mora shvatiti kao posjed, kao vlasništvo koje se može zaključati, kao nešto što je predodređeno za podložnost i u njoj postaje savršeno.
• Užasni doživljaji navode na nagađanje nije li onaj tko ih doživljava i sam nešto užasno.
• Otmjen čovjek odvaja od sebe bića u kojih do izraza dolazi suprotnost takvih uzvišenih, ponosnih stanja: on ih prezire. Neka se odmah primijeti da u toj prvoj vrsti morala suprotnost "dobrog" i "lošeg" znači koliko i "otmjenog" i "podlog": - suprotnost "dobra" i "zla" drugog je podrijetla. Prezire se kukavicu, plašljivca, sitničavca, onoga tko misli na usku korisnost; isto tako onog nepovjerljivog s njegovim neslobodnim pogledom, onoga tko sebe ponižava, pseću vrstu ljudi koja se dopušta zlostavljati, laskavca koji prosi, a prije svega lažljivca: - osnovna je vjera svih aristokrata da je prosti puk lažljiv.
• Pogled roba je nesklon vrlinama moćnih. Izvlače se i svjetlom obasipaju ona svojstva koja služe za to da onome tko trpi olakšaju postojanje. Tu se časte sažaljenje, uslužna ruka spremna na pomoć, toplo srce, strpljenje, marljivost, poniznost, ljubaznost - jer to su tu najkorisnija svojstva i gotovo jedina sredstva da se izdrži pritisak postojanja. Moral robova je bitno moral korisnosti. Kao zlo osjećaju se moć i opasnost, određena strahovitost, finoća i snaga koja ne dopušta da se pojavi prezir. Prema moralu robova dakle onaj tko je "zao" pobuđuje strah; a prema moralu gospodara "dobar" je upravo onaj koji budi i hoće pobuditi strah, dok se spram "lošeg" čovjeka osjeća prezir.
• Posvuda gdje prevladava moral robova jezik pokazuje sklonost da riječi "dobar" i "glup" približi jednu drugoj. Posljednja temeljna razlika: zahtjev za slobodom, instinkt za sreću i finoću osjećaja slobode pripadaju moralu i moralnosti robova jednako tako nužno kao što su umijeće i zansenjaštvo u poštovanju, u predavanju redoviti simptomi aristokratskog načina mišljenja i vrednovanja.
• Tko se bori s nemanima, treba pripaziti da sam pritom ne postane neman. A kad dugo gledaš u bezdan, i bezdan se zagleda u tebe.
• ... mislim na takozvane cinike, dakle na takve koji na sebi jednostavno priznaju životinju, prostaštvo, "pravilo", a pritom imaju onaj stupanj duhovnosti i golicanja da o sebi i o sebi jednakima moraju govoriti pred svjedocima. Cinizam je jedini oblik u kojem proste duše okrznjuju ono što je čestitost.
• Mnogo govoriti o sebi može biti i sredstvo da se sebe sakrije.
• Potreslo me ne to da si me lagao, nego da ti više ne vjerujem.
• Ne mrzi se tako dugo dok se još potcjenjuje, nego tek onda kad se cijeni jednako ili više.
• Moralno prosuđivanje i osuđivanje je omiljena osveta duhovno ograničenih onima koji su to manje, a također neka vrsta odštete za to da ih je priroda loše opskrbila, konačno i prigoda da se dobije duh i postane finim: - zloba produhovljuje.
• Postoji oholost dobrote koja se doima kao zloća.
• U osveti i u ljubavi žena je barbarskija od muškaraca.
• "To sam ja učinio" kaže moje sjećanje. "To nisam mogao ja učiniti" - kaže moj ponos i ostaje neumoljiv. Na koncu - sjećanje popušta.

Radosna znanost (1882., 1887.)

• I najškodljiviji čovjek možda je još uvijek najkorisniji od svih u pogledu održanja vrste; jer svojim djelovanjem on uzdržava u sebi ili u drugima nagone bez kojih bi ljudstvo već odavno bilo malaksalo i istrunulo.
• Iz toga što je netko “velik čovjek” ne smije se zaključiti da je i čovjek. Možda je tek dijete, ili kameleon svih životnih uzrasta, ili kakva opčinjena ženica.
• Najperfidniji način da se nekoj stvari naškodi jest namjerno je braniti pogrešnim razlozima.
• Postoje rjeđi ljudi koji bi radije propali nego radili bez užitka: oni izbirljivi, koje je teško zadovoljiti, koji ne mare za bogat dobitak ako sam rad nije dobitak svih dobitaka - čak ako to mora biti i najteži, najgrublji rad. Inače su odlučno lijeni, sve ako je uz tu lijenost povezano osiromašenje, sramota, opasnost po zdravlje i život.
• Tamo gdje se vlada, tu postoje mase; a gdje su mase, tu postoji potreba za robovanjem. Gdje ima robovanja, individue su malobrojne, i one imaju protiv sebe instinkte i savjest stada.
• Onaj tko ljubi želi bezuvjetno sam posjedovati žuđenu osobu, on hoće isto tako bezuvjetnu moć nad njezinom dušom baš kao i nad tijelom, on želi biti jedini ljubljen te kao ono najviše i najpoželjnije u drugoj se duši nastaniti i vladati.
• Duhove koji traže mir prepoznajem po mnoštvu tamnih predmeta kojima se okružuju: onaj tko želi spavati zamračuje sobu ili puže u špilju.
• Sve ono što je moga kova, u prirodi i u povijesti, govori mi, hvali me, tjera me naprijed, tješi me: ostalo ne čujem ili smjesta zaboravim. Mi smo neprekidno u vlastitom društvu.
• Zakoni ne odaju ono što taj narod jest, nego ono što mu se pokazuje stranim, začudnim, čudovišnim, tuđinskim. Zakoni se odnose na izuzetke u ćudorednosti običaja; a najteže kazne pogađaju ono što je primjereno običaju susjednog naroda.
• Spram slave si duh upravio? Na pouku onda pripazi: zarana se svojevoljno odreci počasti!
• Dovoljan je već jedan jedini čovjek nesklon radosti, pa da čitavom kućanstvu nametne trajnu mrzovolju i tmurno nebo; a jedino se nekim čudom dogodi da netko takav izostane!
• Onaj tko je nezadovoljan sobom, neprestano je spreman svetiti se za to: mi ostali bit ćemo njegove žrtve, makar jedino tako što ćemo morati podnosti njegov ružan pogled. Jer prizor ružnog čini lošim i turobnim.

Tako je govorio Zaratustra (1883., 1885.)

• A kad je Zaratustra ostao sam, reče u svojoj šumi ovako srcu svome: "Zar je to uopće moguće! U svojoj šumi stari svetac nije još ništa o tome čuo da je bog mrtav!" Kad Zaratustra dođe u obližnji grad, što leži uz šume, nađe tu mnogo skupljena svijeta na trgu: jer je bilo objavljeno da će se vidjeti plesač na užetu. I Zaratustra progovori ovako puku: "Učim vas nadčovjeku. Čovjek je nešto što treba biti prevladano. Što ste vi učinili da biste ga prevladali? Sva su bića stvorila nešto iznad sebe: a želite li vi biti oseka ove velike plime i radije se vratiti životinji nego prevladati čovjeka! Što je majmun za čovjeka? Podsmijeh ili bolan stid. I upravo to treba da bude čovjek za nadčovjeka: podsmijeh ili bolan stid. Prešli ste put od crva do čovjeka, a mnogo je toga u vama još crv. Bili ste jednom majmuni, i još je sada čovjek više majmun od bilo kojeg majmuna. A onaj koji je od vas najmudriji tek je puko dvojstvo i mješavina biljke i sablasti. A zar vas ja pozivam da budete biljke i sablasti? Eto, učim vas nadčovjeku! Nadčovjek je smisao zemlje. Vaša volja kaže: nadčovjek neka bude smisao zemlje!"
• Preklinjem vas, braćo moja, ostanite vjerni zemlji i ne vjerujte onima koji vam govore o nadzemaljskim nadama! Trovači su to, svjesno ili nesvjesno. To su oni što preziru život, to su oni što umiru i što su samootrovani, sita ih je zemlja ova: mogu stoga da nestanu!
• Ideš ženama? Ponesi bič!
• Ono što je veliko u čovjeka, to je da je on most, a ne cilj: što se u čovjeka može ljubiti, to je da je prijelaz i silazak.
• Treba obuzdati svoje srce; jer ako se ono pusti, ubrzo će otići i glava.
• Ne okreće se svijet oko pronalazača novih buka, već pronalazača novih vrijednosti; nečujno se okreće.
• I što god mi postalo još sudbom, doživio još bilo što, u svemu će tome biti još putovanja i penjanja: čovjek doživljava najposlije samo sebe.
• Čovjek se oduči od ljudi, kad živi među ljudima: u ljudi je odviše sve samo prednja strana - čemu tu dalekovidne, vidovite oči!
• Tko sebi ne zna zapovijedati, neka sluša. A mnogi zna sebi zapovijedati, ali tada mu nedostaje još mnogo toga da bi sebe i slušao.
• Malo vrijednosti ima sve što ima cijenu.
• Htijenje oslobađa: jer htijenje je stvaranje.
• Nije dovoljno biti junak što udara mačem, mora se znati koga udarati.
• Ovako hoću da su muškarac i žena: muškarac sposoban za rat, žena sposobna za rađanje, a oboje sposobni za ples i glavom i nogama.
• Mali čovjek, a posebno pjesnik - kako marljivo riječima okrivljuje život! Čujte ga, ali ne prečujte mi užitak koji je u svakom tom okrivljavanju! Takve koji okrivljuju život: njih prevlada život za tren oka. "Ti me ljubiš?" - kaže besramna žena: "počekaj još malo, još za tebe nemam vremena."

Misli o moralnim predrasudama

• Oprez pred svim duhovima koji leže u lancima! Na primjer pred pametnim ženama koje je njihova sudbina prognala u kakvu malu, učmalu sredinu i koje su tamo ostarjele. Doduše, one tamo leže na suncu prividno trome i napola slijepe: ali pri svakom koraku koji im je stran, pri svemu nepredvidljivom skoče kako bi ugrizle; osvećuju se svemu što je umaklo njihovoj kućici za pse.
• Gubici koje društvo i pojedinci trpe od prijestupnika posve su istovrsni gubicima koje trpe od bolesnih: bolesnici šire zabrinutost, mrzovoljnost, ništa ne proizvode, troše tuđe prihode, potrebuju bolničare, liječnike, uzdržavanje i žive od vremena i snaga onih zdravih. Neka ti zlodusi nadalje žive bilo gdje drugdje, samo ne među ljudima, ako uopće hoće živjeti i ako ne propadnu zbog gađenja nad sobom!
• U stvarima gdje ne zapovijeda nikakav stari običaj nema ćudorednosti; a što je život manje određen starim običajima, to je manje okružje ćudorednosti.
• Stari običaj je viši autoritet kojem se čovjek pokorava ne zato što zapovijeda nešto za nas korisno nego stoga što zapovijeda.
• Svatko tko je zbacio postojeću običajnu normu dosad je uvijek slovio najprvo kao loš čovjek; ali ako poslije toga, kao što se događalo, ljudi nisu bili kadri pobuniti se, nego bi se time zadovoljili, onda bi se postupno izmijenio i predikat, a povijest barata gotovo isključivo tim lošim ljudima koje se kasnije proglašavalo dobrima.
• Flegmatične naravi može se nadahnuti jedino tako da ih se fanatizira.
• Čovjek koji govori brzo i puno tone izvanredno duboko u našim očima i poslije najkraćeg općenja, čak i onda kad govori razumno, - ne samo u mjeri u kojoj je teško podnošljiv, nego daleko dublje. Jer mi slutimo kolikim mnogim ljudima je već teško pao, pa neprijatnosti koju izaziva priračunavamo još i nepoštovanje koje pretpostavljamo da ga inače prati.
• Mnogi ljudi su naklonjeni istini - ne stoga što im je odvratno hiniti osjećaje, nego stoga što im teško uspijeva postići da se povjeruje u njihovo hinjenje. Ukratko, oni ne vjeruju u to da imaju glumačkog talenta, pa više drže do poštenja, do "glumatanja istine".
• Gotovo posvuda ludilo je ono što utire put novoj misli, što kida stege nekog štovanog običaja i sujevjerja.
• On je pogođen nesrećom, i sad dolaze "sažalitelji" i zorno mu predočuju njegovu nesreću - najzad oni odlaze zadovoljni i uzdignuti: naslađivali su se užasom nesretnika kao nad vlastitim užasom i sebi priredili jedno prijatno poslijepodne.
• Među kukavicama je neumjesno išta kazati protiv hrabrosti, to izaziva prezir; a bezobzirni ljudi pokazuju se ogorčenima kad se kaže nešto protiv supatnje.
• Ako napravimo odlučujući korak i stupimo na put koji se naziva "vlastitim putom": tad nam se odjednom otkrije jedna tajna: svi oni koji nam dotad bijahu prijatelji i s kojima bijasmo prisni, - svi oni su dotad sebi utvarali nadmoć nad nama, te su povrijeđeni. Najbolji od njih su popustljivi i strpljivo čekaju da već jednom iznova pronađemo "pravi put" - ta oni ga znaju! Ostali se izruguju i ponašaju se kao da smo privremeno poblesavili, te zlobno ukazuju na zavodnika. Oni najopakiji nas prikazuju kao notorne budale i naše motive nastoje ocrniti, a onaj najlošiji u nama vidi svog najlošijeg neprijatelja, nekoga tko žeđa za osvetom zbog dugotrajne ovisnosti, - i pribojava nas se. Što, dakle, činiti? Preporučam: svoju suverenost započeti time što se godinu dana unaprijed svim svojim poznanicima dodijeli amnestiju za sve vrste grijeha.
• Upravo nespretna, strašljiva bića lako postaju ubojice: ona se ne razumiju u malu, svrsi primjerenu zaštitu ili osvetu, njihova mržnja, zbog pomanjkanja duha i prisebnosti, ne zna ni za kakav drugi izlaz osim za uništenje.
• Povijest borbe morala protiv osnovnih instinkata života najveći je nemoral za koji je ikada znao svijet.

Nenaveden izvor

• Svaki čovjek dobro zna da na svijetu živi samo jednom, da je on nešto jedinstveno, i da ni u najrjeđem slučaju ne može od tako divne šarolike raznovrsnosti po drugi put nastati nešto tako jedinstveno kao što je on. - "Schopenhauer kao odgojitelj".
• Ništa nije lijepo, samo je čovjek lijep: na toj naivnosti počiva sva estetika, to je njena prva istina. Dodajmo odmah i drugu: ništa nije ružnije od čovjeka koji izobličuje – time smo postavili granice carstva estetičkoga suda.
• Država je najhladnija od svih hladnih nemani. I hladno laže: i ova laž gmiže iz njenih usta: "Ja, država, ja sam narod."

Vanjske poveznice

• Nietzsche Djela (Engleska)
• Nietzsche Channel (Engleska)
• HyperNietzsche
• Wiki Nietzsche