George Orwell

George Orwell je pseudonim engleskog pisca i novinara Erica Arthura Blaira (1903. - 1950.).

Nitko i ništa u Parizu i Londonu

"...kad čovjek zapadne u neimaštinu, dođe do jedne spoznaje koja preteže nad ostalima. Otkrije dosadu, gnjavažu zbog trica i nagovještaje gladi, ali otkrije i važnu osobinu bijede koja sve iskupljuje: činjenicu da ona poništava budućnost." (str. 20)
"Postoji samo jedan način da se zaradi pisanjem, a to je da oženiš izdavačevu kćerku." (str. 27)
"Duhan nam je pomogao da sve podnesemo." (str. 37)
"U hotelu golemu i složenu mašineriju održava minimalno osoblje, jer svaki čovjek ima jasno određeni zadatak i uredno ga obavlja. Ali postoji tu i slaba strana, a to je ovo - posao što ga osoblje obavlja nije nužno ono za što gost plaća. Gost, po svom mišljenju, plaća za dobru uslugu; osoblje je plaćeno, po svom mišljenju, za boulot - Što u pravilu znači, za imitaciju dobre usluge. Kao posljedica, hoteli su, mada prava čuda u točnosti, gori od najgorih privatnih kuća u stvarima koje su zbilja važne. Uzmimo, na primjer, čistoću. U Hôtelu X, čim bi čovjek zašao u prostorije za poslugu, vladala je odvratna prljavština. U našoj kafeteriji po svim se tamnim kutovima godinama gomilala prljavština, a po kutijama za kruh gmizali su žohari. Jednom sam predložio Mariju da pobijemo tu gamad. - Zašto ubijati jadne životinje? - rekao je prijekorno. Svi su mi se smijali kad sam htio oprati ruke prije nego što dotaknem maslac. A opet, pazili smo na čistoću onda kad smo je držali dijelom boulota. Redovno smo ribali stolove i laštili mjedene predmete jer su nam tako naredili; ali nitko nam nije naredio da uistinu budemo čisti, a zapravo, za to nismo imali ni vremena. Naprosto smo izvršavali svoje dužnosti; a budući da nam je prva dužnost bila da budemo točni, štedjeli smo vrijeme tako što smo bili prljavi. U kuhinji je prljavština bila još gora." (str. 83)
"Uopćeno bi se moglo reći, što više čovjek plati za jelo, više tuđeg znoja i pljuvačke mora s njim pojesti. Prljavština je neizbježna u hotelima i restoranima, jer se čistoća hrane žrtvuje na račun točnosti i lijepog izgleda. Hotelski namještenik ima prepune ruke posla s pripremanjem hrane, pa se ne može držati na umu da će se ta hrana i jesti. ... Na primjer, gost naruči prepečenac. Netko ga, duboko dolje u podrumu, pretovaren poslom, mora pripremiti. Kako može stati i reći samome sebi - Ovaj prepečenac će netko jesti; mora, dakle, biti jestiv? - On samo zna da prepečenac mora izgledati kako valja i da mora biti gotov za tri minute. Nekoliko krupnih kaplji znoja klizne mu s čela na kruh. Zašto bi se zbog toga brinuo? Onda mu kruh padne na pod, u prljavu pilovinu. Zašto se mučiti s novim komadom? Puno je brže jednostavno otresti pilovinu. Na putu uz stepenice prepečenac ponovo padne, stranom namazanom maslacem nadolje. Treba ga opet samo malo obrisati. I tako u svemu. Jedina hrana u Hôtelu X koja se ikad pripremala higijenski bila je hrana za osoblje i za patrona. Na stranu prljavština; povrh svega još je i patron bezočno varao goste. Sirovine za jela uglavnom su bile vrlo loše, premda su kuhari znali kako da ih elegantno serviraju. Meso je u najboljem slučaju bilo prosječno, a što se tiče povrća, ni jedna dobra domaćica ne bi ga na tržnici ni pogledala. Slatko vrhnje se, prema stalnom naređenju, razređivalo mlijekom..." (str. 84-85)
"Postojalo je pravilo da osoblje mora platiti za sve što upropasti, pa su se stoga pokvarene stvari rijetko bacale. Jednom je konobar s trećeg kata ispustio pečeno pile u otvor za kuhinjski lift, tako da je palo u pravo smetlište starog kruha, poderanih papira i još koječega na dnu. Naprosto smo ga obrisali krpom i ponovno ga poslali gore. Na katovima su se pričale prljave priče o jednom upotrebljenim plahtama koje se ne peru, već se naprosto navlaže, izglačaju i stave natrag na krevet. Patron je prema nama jednako škrtario kao i prema gostima. U čitavom golemom hotelu nije bilo ni četke ni lopatice za smeće; morali smo se snalaziti s metlom i komadom kartona. Zahod za osoblje spadao je u centralnu Aziju, a ruke se nisu mogle oprati nigdje osim na sudoperima gdje se pralo i suđe. Unatoč svemu ovome, Hôtel X bio je jedan od desetak najskupljih hotela u Parizu i gosti su plaćali nevjerojatno visoke cijene. Uobičajena cijena za noćenje, u koje nije uključen doručak, iznosila je 200 franaka. Vino i duhan prodavali su se po cijenama točno dvostrukim od dućanskih, premda je, naravno, patron robu kupovao po velikoprodajnoj cijeni." (str. 85)

"Boris, koji je stanovao u blizini i nije morao hvatati posljednji metro, radio je od osam ujutro do dva slijedećeg jutra - osamnaest sati dnevno, sedam dana tjedno. Takvo radno vrijeme, premda neuobičajeno, nije u Parizu ništa izuzetno." (str. 113)

"Čini mi se da bi valjalo početi tvrdnjom kako je plongeur jedan od robova u modernom svijetu. Ne treba nad njim lijevati suze, jer je njemu bolje nego mnogim manualnim radnicima, ali ipak, nije ništa slobodniji nego da su ga kupili ili prodali. Posao mu je ropski i u njemu nema umijeća; plaćaju ga dovoljno tek da bi preživio; jedini praznici su krevet. Onemogućena mu je ženidba, a ako se oženi, i njegova žena mora raditi. Osim kakvim sretnim slučajem, za njega nema izlaza iz takvog života, osim u zatvor. U ovom trenutku u Parizu žive ljudi sa završenim fakultetima koji peru suđe deset ili petnaest sati dnevno. Ne može se reći da su se jednostavno ulijenili, jer lijen čovjek ne može biti plongeur; naprosto su upali u zamku rutine koja onemogućuje razmišljanje. Da plongeuri ikad misle, već bi odavno osnovali sindikat i počeli štrajkati za bolje uvjete rada. Ali oni ne misle, jer za to nemaju slobodna vremena; njihov život pretvorio ih je u roblje. ... Ukratko: plongeur je rob, i to beskorisni rob koji radi glup i uglavnom nepotreban posao. U krajnjoj liniji na poslu ga drže zbog neodređenog osjećaja da bi mogao postati opasan ako ima slobodnog vremena. A obrazovani ljudi, koji bi morali biti na njegovoj strani, pristaju na takvo stanje stvari, jer o plongeuru ne znaju ništa, pa ga se stoga boje." (str. 122-123, 127)

"Bogati i siromašni razlikuju se po svojim prihodima i ni po čemu više, a prosječni milijuner naprosto je prosječni sudoper u novom odijelu. ... Tko god se na ravnoj nozi družio sa sirotinjom, to vrlo dobro zna. Ali poteškoća je u tome što se inteligentni, kultivirani ljudi, baš oni ljudi od kojih bi se mogli očekivati liberalni nazori, nikad ne druže sa sirotinjom. Jer što većina obrazovanih zna o bijedi?" (str. 126)

"...po prvi put sam primijetio kako se stav žena mijenja zajedno s čovjekovom odjećom. Kad na ulici prođu pokraj loše odjevenog muškarca, žene zadrhte i odmaknu se s istinskom odvratnošću, kao da su vidjele mrtvu mačku. Odjeća je moćna stvar." (str. 135)

"Skitnice očito nisu osjećali zahvalnost za čaj. A ipak, čaj je bio odličan, i razlikovao se od čaja u kavani kao što se dobar bordeaux razlikuje od onog smeća koje zovu kolonijalni klaret, i svima nam je to godilo. Osim toga, uvjeren sam da su nam čaj dali u dobroj namjeri, bez nakane da nas ponize; tako da smo zbilja morali biti zahvalni - a ipak, nismo." (str. 149)

"Gospoda nikad ništa ne daju. Najviše se dobije od siromašnijeg svijeta, i od stranaca. Japanci, crnci i njima slični znali su mi dati i po šest penija. Oni nisu takve škrtice kao Englezi." (str. 171)

"Ako čvrsto odlučiš, možeš živjeti na isti način bio bogat ili siromašan. Uvijek možeš i dalje čitati knjige i misliti svoje. Samo moraš samom sebi reći »Slobodan sam ovdje« - lupnuo se po čelu - i sve je u redu." (str. 173)

"Uspio je održati svoj um neoštećenim i bistrim, tako da ga ništa nije moglo natjerati da podlegne siromaštvu. Može biti dronjav, smrznut, čak izgladnio, ali sve dok može čitati, misliti i gledati meteore, slobodan je, kako je rekao, u vlastitoj glavi." (str. 175)

"Ljudi griješe kad misle da nezaposlenog čovjeka muči samo to što je izgubio plaću; naprotiv, nepismen čovjek kojem je radna navika urasla u kosti, treba rad čak i više nego što treba novaca. Obrazovan čovjek može podnijeti prisilnu besposlicu, što je možda najveće zlo bijede. Ali čovjek ... koji ne zna kako bi ispunio svoje vrijeme, bez posla je nesretan kao pas na lancu. Zato i jest tako besmisleno pretvarati se kako najviše valja žaliti one koji su »spali na niske grane«. Čovjek koji zaista zaslužuje sažaljenje jest čovjek koji je na niskom počeo i suočava se s bijedom prazna, nesnalažljivog uma." (str. 189)

"Moja priča ovdje završava. To je razmjerno obična priča i mogu se samo nadati da je zanimljiva isto onako kao što je zanimljiv putni dnevnik. Mogu barem reći: ovo je svijet koji vas očekuje ako ikad zapadnete u neimaštinu. Jednoga dana volio bih taj svijet podrobnije istražiti. Volio bih ljude kao što su Mario, Paddy i prosjak Bili dobro upoznati, a ne tek u površnim susretima; volio bih razumjeti što se zaista događa u duši plongeura, skitnica i spavača na Embankmentu. Sad mi se čini da sam vidio tek rub bijede." (str. 222)

"Ipak, mogu istaći dvije tri stvari kojima me sasma sigurno podučila oskudica. Nikad više neću misliti da su svi skitnice pijanci i propalice, neću očekivati da mi prosjak bude zahvalan kad mu udijelim novčić, neću se čuditi što nezaposlenima nedostaje snage, neću davati novčanu pomoć Vojsci spasa, nikad neću založiti odjeću, neću odbiti letak, niti ću uživati u jelu u otmjenom restoranu. To je početak." (str. 223)

Zašto pišem i drugi eseji

Predgovor urednika

"Nacionalizam je glad za vlašću ublažena samozavaravanjem. Svaki nacionalist sposoban je učiniti najsramnije svinjarije, ali je pri tome, jer je svjestan da služi nečem većem od sebe, nepokolebljivo uvjeren da je u pravu." (str. 10)
„U pedesetoj svatko ima lice koje zaslužuje.“ (str. 18)

Zašto pišem (1946.)

„Pisanje knjige užasan je i zamoran posao, kao rvanje s nekom teškom bolesti. Neka se nitko ne laća tog posla ako ga na to ne goni neki zloduh, kojem se ne može oduprijeti niti ga shvatiti.“ (str. 31)

Ubijanje slona (1936.)

"Nisam čak ni znao da je Britanski imperij na umoru a još sam manje imao pojma da je on još uvijek mnogo bolji nego mlađi imperiji koji su se spremali da ga zamijene. (str. 39)
"Nikad me nemojte pokušati uvjeriti da mrtvaci izgledaju spokojno. Većina mrtvaca koje sam vidio, doimali su se đavolski ružno." (str. 41)

Kako umire sirotinja (1946.)

"Na životu ostajemo samo iz straha od smrti." (str. 54)

Sjećanje na španjolski građanski rat (1942.)

„Svatko vjeruje u krvoproliće neprijatelja a ne vjeruje u iste postupke svoje vlastite strane, međutim, nikada se nitko ne potrudi da ispita dokaze.“ (str. 64)
„Istina, opaža se, postaje neistina kada je iznosi neprijatelj.“ (str. 65)
„Čitao sam izvještaje o velikim bitkama kojih nije bilo, doživio potpunu šutnju kada je ubijeno na stotine ljudi. Vidio sam jedinice koje su se hrabro borile prikazane kao kukavičke i izdajničke; druge koje nisu vidjele ispaljenog metka pozdravljali su kao junake velikih pobjeda.“ (str. 70)
„Imam dojam da sam koncept objektivne istine postepeno isčezava iz svijeta.“ (str. 72)
„U prošlosti ljudi su svjesno lagali, ili su nesvjesno izvrtali ono što su pisali, ili su težili istini dobro znajući da moraju počiniti mnoge pogreške; u svakom slučaju vjerovali su da „činjenice“ postoje i da se u većoj ili manjoj mjeri mogu otkriti. … Nacistička teorija zaista bitno poriče da postoji nešto kao „Istina“. Ne postoji na primjer, ni „znanost“. Postoje samo „njemačka znanost“, „židovska znanost“, itd." (str. 72-73)
„Britanskoj radničkoj klasi je pokolj njihovih drugova u Beču, Berlinu, Madridu – ili gdje god se dogodio – manje zanimljiv i nevažniji od jučerašnje nogometne utakmice.“ (str. 76)
„Intelektualci se mogu potkupiti.“ (str. 76)
"Da li je britanska vladajuća klasa pokvarena ili samo glupa, jedno je od najtežih pitanja našeg vremena." (str. 78)
„Bolje (je) boriti se i biti poražen, nego se predati bez borbe.“ (str. 79)
„Usprkos politici velikih sila i novinarskim lažima, središnje pitanje (Španjolskig građanskog) rata bio je pokušaj takvih ljudi da izvojuju častan život za koji su smatrali da im po rođenju i pripada." (str. 80)
„Pétain je pad Francuske pripisao „ljubavi za uživanjem“ običnih ljudi.“ (str. 81)
„Glavni problem našeg vremena je gubitak vjerovanja u osobnu besmrtnost.“ (str. 82)

Recenzija: Adolf Hitler "Mein Kampf" (1940.)

„Cijela „napredna“ misao prešutno je prihvatila da ljudi žele lagodan siguran i bezbolan život.“ (str. 87)
„Hitler, stoga što je to u svojoj neveseloj ćudi to vrlo snažno osjećao, zna da ljudi ne žele samo lagodnost, sigurnost, kreće radno vrijeme, higijenu, kontrolu rađanja i, općenito, sve ono što počiva na zdravom razumu: oni, također, barem ponekad zažele borbu, požrtvovanje, a da i na spominjemo bubnjeve, zastave i smotre odanosti. Ma koliko da su fašizam i nacizam, možda, samo ekonomske teorije, mnogo su zdraviji od bilo kojeg hedonističkog nazora na svijet i život.“ (str. 87)
„Hitler, stoga što je to u svojoj neveseloj ćudi to vrlo snažno osjećao, zna da ljudi ne žele samo lagodnost, sigurnost, kreće radno vrijeme, higijenu, kontrolu rađanja i, općenito, sve ono što počiva na zdravom razumu: oni, također, barem ponekad zažele borbu, požrtvovanje, a da i na spominjemo bubnjeve, zastave i smotre odanosti. Ma koliko da su fašizam i nacizam, možda, samo ekonomske teorije, mnogo su zdraviji od bilo kojeg hedonističkog nazora na svijet i život.“ (str. 87)
„Dok socijalizam, pa čak i kapitalizam, doduše nerado, kaže narodu: „Pružam vam bolji život“; Hitler kaže: „Nudim vam borbu, opasnost i smrt“, a posljedica je da mu se cijela nacija baca pod noge. Kasnije će se oni možda predomisliti kad im sve to dozlogrdi, kao što je bio slučaj za vrijeme prošlog rata.“ (str. 87)

Wells, Hitler i svjetska država (1941.)

„Posljednjih dvadeset godina je cilj engleske ljevičarske inteligencije bio da rasprši osjećaj patriotizma i u tome je uspjela.“ (str. 90)
„Ljudi koji tvrde da je Hitler antikrist ili obratno, Duh sveti, bliži su spoznaji istine nego intelektualci koji su deset užasnih godina tvrdili da je on samo lik iz komične opere koga se ne smije uzimati ozbiljno.“ (str. 90)

Proročišta fašizma (1940.)

„Ali zbog svoje urođene crte divljaštva, [Jack] London može spoznati nešto što je H. G. Wellsu očito nedokučivo, a to je da hedonistička društva ne mogu opstati.“ (str. 96)
„Vladajuća klasa koja razmišlja uglavnom o tome kako će se „što bolje zabaviti“ uskoro bi izgubila svoju vitalnost.“ (str. 97)
„´Tajni savez´ je napisan 1907. godine kad je procvat radničkog pokreta počeo plašiti srednje slojeve koji su sebi krivo umislili da im zla kob prijeti odozdo, umjesto odozgo.“ (str. 98)

Tko su ratni zločinci? (1943.)

„U politici sile nema zločina, jer u njoj vlada bezakonje.“ (str. 100)
„No bogatuni su smislili da je fašizam na njihovoj strani i bili su spremni da progutaju i najogavnija zlodjela sve dok njegova bogatstva nitko ne dira.“ (str. 103)
„`Realizam` (nekad se to obično nazivalo nepoštenjem) dio je političke atmosfere što vlada našim vremenom.“ (str. 104)
„Mussolini ne odustaje od svakog makijavelizma: Pravo je na strani Sile, vae victis!“ (str. 105)

Ti i atomska bomba (1945.)

„Pa ipak, ako promatramo svijet u cjelini, razvoj već decenijama nije bio usmjeren prema anarhiji, nego prema ponovnom nametanju ropstva.“ (str. 116)

Razmišljanja o Gandhiju (1949.)

„Politika se ne može voditi bez prisile i prijevara.“ (str. 117)

Granice umjetnosti i propagande (1941.)

„Naše doba nije doba mira ni doba kritike.“ (str. 127)
„Ako pogledano englesku književnost posljednjih deset godina, ne toliko samu književnost koliko dominantne književne stavove, iznenadit će nas da je gotovo prestala biti estetska.“ (str. 127)
„Engleski pisci sredinom devetnaestoga vijeka bili su barbari, čak i kada su bili daroviti umjetnici, poput Dickensa. Ali krajem stoljeća veza s Evropom je ponovo uspostavljena preko Mathewa Arnolda, Patera, Oscara Wildea i mnogih drugih, a time se vratilo i poštovanje forme i tehnike u književnosti.“ (str. 129)
„Gotovo svaki Evropljanin između 1890. i 1930. živio je u prešutnom uvjerenju da će civilizacija trajati zauvijek. ... Međutim nakon 1930. taj osjećaj sigurnosti se više nikada nije javio.“ (str. 130)
„Pisci koji su se pojavili nakon 1930. žive u svijetu u kojem je stalno ugrožen ne samo život pojedinca, već i čitav njegov sustav vrijednosti. … O čemu pišu knjige izgledalo je od tolike neposredne važnosti da se način na koji su pisane činio gotovo beznačajan.“ (str. 130)
„Svako umjetničko djelo ima značenje i svrhu.“ (str. 131)

Tolstoj i Shakespeare (1941.)

„Shakespeare nije mislilac i kritičari koji tvrde da je bio jedan od najvećih filozofa koje je svijet vidio, govore gluposti.“ (str. 134)
„Tvrdnja da je Shakespeare bio dubok mislilac koji je iznosio dosljednu filozofiju u komadima koji su tehnički bili savršeni i prepuni profinjenih psiholoških zapažanja, glupa je. (str. 135)
„Shakespeare može preživjeti činjenicu da je bio smušen mislilac čija su djela puna nevjerojatnosti.“ (str. 136)
„Očito, pjesnik je više nego učitelj i mislilac, iako treba biti i to. Svako napisano djelo nosi svoj propagandni smisao, pa ipak u svakoj knjizi, ili drami, ili pjesmi, ili bilo čemu što treba ostati mora biti mjesta za nešto što ne ovisi o moralu ili tendenciji – mjesta za nešto što jedino možemo nazvati umjetnošću." (str. 136)

Književnost i totalitarizam (1941.)

"Najgora stvar koju možemo reći o umjetničkom djelu je da je ono neiskreno." (str. 137)
„Moderna književnost je u biti stvar pojednica. Ona je ili iskren izraz onoga što jedan čovjek misli i osjeća, ili nije ništa.“ (str. 137)
„Nikada se nije u potpunosti shvatilo da će nestajanje ekonomske slobode imati ikakvog odraza na intelektualnu slobodu.“ (str. 138)
„Ako totalitarizam postane općesvjetski i stalan, ono što smo znali kao književnost prestat će postojati.“ (str. 139)
„Postoji nekoliko bitnih razlika između totalitarizma i svih ortodoksnih sistema prošlosti, bilo u Evropi, bilo na Istoku. … U srednjevjekovnoj Evropi crkva je diktirala što morate vjerovati, ali je barem dopuštala da zadržite ista vjerovanja od rođenja do smrti. Nije vam govorila da u jednu stvar vjerujete u ponedjeljak, a u drugu u utorak. … Kod totalitarizma je upravo suprotno. Posebnost je totalitarne države da kontrolira misli, ali da ih ne utvrđuje. Ona uspostavlja neosporne dogme i mijenja ih iz dana u dan.“ (str. 139)
„Pisanje od bilo kakvog značenja moguće je jedino onda kad čovjek osjeća istinu onoga što govori.“ (str. 140)

Književnost i ljevica (1943.)

"Reći da je X darovit pisac, ali da je moj politički neprijatelj i da ću učiniti sve da ga ušutkam - to nije bezopasno. Čak i ako završite ušutkavajući ga vojničkim revolverom, u stvari ne griješite protiv intelekta. "Smrtni je grijeh reći - "X je politički neprijatelj, stoga je loš pisac." (str. 146)
„Lijeva književna kritika nije u krivu kada insistira na važnosti predmeta djela.“ (str. 146)
„Nepismenost političara je specijalna odlika našeg doba – kao što je to rekao G. M. Trevelyan – „U sedamnaestom stoljeću članovi parlamenta citirali su Bibliju, u osamnaestom i devetnaestom klasike, a u dvadesetom ništa.““ (str. 147)

Pisci i levijatan (1948.)

„U svakom slučaju, mnoge protuslovne knjige – knjige u prilog ili protiv Sovjetske Rusije, u prilog ili protiv cionizma, u prilog ili protiv Katoličke crkve, itd. – ocijenjene su prije nego su i pročitane, zapravo, prije nego su i napisane. Zna se točno unaprijed kako će ih prihvatiti pojedini listovi. (str. 150)
"Poslije Hitlera, europskim je narodima bilo teško vjerovati da je „neprijatelj u vašoj vlastitoj zemlji“ i da nacionalna nezavisnost nema nikakve vrijednosti." (str. 152)
"Ljevica je od liberalizma naslijedila stanovite očito dvojbene postavke, kao na primjer vjerovanje da će istina prevladati i da je čovjek po prirodi dobar, samo ga je njegova sredina pokvarila." (str. 151-152)
"A i mi smo u sebi skupili, kao posljedicu uzastopnih udaraca glavom o zid stvarnosti, cijeli niz protuslovnosti koje ne želimo priznati.“ (str. 152)

Sportski duh (1945.)

„Na internacionalnoj razini sport je otvoreno oponašanje ratovanja.“ (str. 159)
„Vrhunski sport nema nikakve veze s poštenom igrom. On je usko povezan s mržnjom, zavišću, hvastanjem, nepoštivanjem pravila i sadističkim uživanjem u nasilju: drugim riječima to je rat bez pucanja.“ (str. 160)

"Mjesečev odraz" (1946.)

„Porculanske krigle prestale su se upotrebljavati prije trideset godina, jer većina ljudi voli vidjeti svoje piće, ali za moj ukus pivo bolje prija iz porculana." (str. 171)

Lav i jednorog (1940.)

Dok pišem, visoko civilizirani ljudi lete nebom iznad mene s namjerom da me ubiju. Nemaju oni ništa protiv mene kao pojedinca, ne osjećaju nikakva neprijateljstva, a niti ja protiv njih. Oni samo ’obavljaju svoju dužnost’, kako se to lijepo kaže. … U službi domovini, svi su grijesi oprošteni.
Sve donedavno mislilo se da je ispravno pretpostavljati kako su svi ljudi više-manje jednaki, a zapravo svatko pri zdravim očima vidi da se u prosjeku odlike ljudskog vladanja uveliko razlikuju od jedne zemlje do druge. Ono što se može dogoditi u jednoj zemlji, nikad se ne bi moglo dogoditi u drugoj.
Navratite li u Englesku iz bilo kojeg dijela svijeta, odmah osjetite drukčiju atmosferu. … Pivo je gorče, kovani novac je teži, trava zelenija, reklame kričavije.
Što bi mogla Engleska u 1940. imati zajedničkog s Engleskom iz 1840? Pa ipak, što vi imate zajedničkog s petogodišnjim djetetom čiju sliku vaša majka drži na polici kamina?
A povrh svega, to je vaša civilizacija, to ste vi. … Dobra ili loša, ona je vaša, njoj pripadate i s ovu stranu groba, nikad se nećete osloboditi pečata kojim vas je žigosala.
Englezi nisu umjetnički nadareni. Nisu muzikalni kao Nijemci ili Talijani; slikarstvo i kiparstvo nikad nisu cvali u Engleskoj kao u Francuskoj. Potom, u usporedbi s ostalim Evropljanima, Englezi nisu intelektualno nastrojeni. Užasavaju se od apstraktnog mišljenje, ne osjećaju potrebe za ikakvom filozofijom misli i sustavnim „pogledom na svijet“,
Mi smo narod uzgajivača cvijeća, ali također i narod filatelista, gojitelja golubova, tesara amatera, sakupljača naljepnica, igrača s ulice, rješavača križaljki. … Još uvijek se vjeruje u individualnu slobodu, gotovo kao u devetnaestom stoljeću. Ali to nema nikakve veze s ekonomskom slobodom, pravom izrabljivanja drugih za svoj probitak.
Prosti puk nije puritanski nastrojen, a to se primjećuje već na prvi pogledn naročito u velikim gradovima. Okorjeli su kartaši, poloču piva koliko mogu za svoju plaću, rado pričaju masne viceve i govore najprostijim rječnikom na svijetu. Moraju se nekako iživjeti… Običan je puk također, bez određenog religioznog vjerovanja. Anglikanska nikad nije nad njim imala jačeg utjecaja, bila je jednostavno zaštitnik zemljoposjedničkog plemstva… No narod je ipak sačuvao u sebi primjesu kršćanskog morala, iako je gotovo zaboravio Kristovo ime.
U zemlji ste gdje su kondukteri autobusa dobre volje, a policajci nenaoružani.
Svi znaju da za bogate vrijedi jedan zakon, a za sirotinju drugi, ali nitko ne prihvaća implikacije te činjenice, svi uzimaju za gotovo da će zakon, takav kakav jest, biti štovan, pa ako nije, svatko se osjeća povrijeđenim. Primjedbe kao: »Nemogu me prijeći, nisam učinio ništa zlo«, ili »Ne smiju to učiniti, to je protuzakonito«, dio su engleskih prilika. Otvoreni neprijatelji društva gaje taj osjećaj kao i svi drugi. … U Engleskoj se još uvijek vjeruje u takve pojmove kao što su pravda, sloboda i objektivna istina. … Mač je još uvijek u koricama i dok se iz njih ne izvuče, korupcija ne može prijeći određenu granicu.
Ali, ne sačinjavaju li Englesku, što je općepoznato, dvije nacije: nacija bogatih i nacija siromašnih?
Ekonomski, Englesku odista sačinjavaju dvije, ako ne i tri ili četiri nacije.
Ali glasovita „otočnost“ i „kesenofobija“ Engleza, mnogo su jače u radničke klase nego u buržoazije.
Jedini pjesnici koji se naširoko čitaju su Byron, kojem se divee s krivih razloga, i Oscar Wilde, kojeg žale kao žrtvu engleskog licemjerstva. *A povezano s tim, iako ne vrlo očito, dolazi nedostatak filozofske misli, pomanjkanje bilo kakve potrebe za sređenim sustavom razmišljanjem ili čak logikom u gotovo svakog Engleza.
Strani promatrač vidi samo velik nerazmjer u bogatstvu, nepravičan izborni sustav, nadzor vladajuće klase nad tiskom, radijem, obrazovanjem, te zaključuje da je demokracija samo fino ime za diktaturu. Ali takvo mišljenje zanemaruje važnu nagodbu koja na žalost postoji između vođa i vođenih. Koliko god nekom može biti mrsko da to prizna, toliko je gotovo sigurno da je između 1931. i 1940. nacionalna vlada predstavljala volju većine naroda. Vlada je dopuštala da postoje bijedne gradske četvrti i nezaposlenost, te vodila kukavnu vanjsku politiku. Da, ali i javno mnijenje je to dopuštalo. Bilo je to razdoblje ustajalosti i, prirodno, vođe u to doba bijahu mediokriteti.
Unatoč kampanji nekoliko tisuća ljevičara, posve se pouzdano zna da je masa engleskog naroda odobravala Chamberlainovu vanjsku politiku. Uz to, pouzdano se zna da se ista bitka vodila u Chamberlainovoj glavi, kao i u glavama običnih ljudi. … Poput narodnih masa, nije htio platiti cijenu ni mira ni rata. A javno ga je mnijenje cijelo vrijeme podržavalo u izvođenju političkih poteza, koji su bili potpuno neuskladivi jedni s drugima. Oni su ga podržavali i kad je otputovao u München, kad se pokušao nagoditi s Rusijom, kad je dao jamstvo Poljskoj, kad ga nije pogazio i kad je malodušno ušao u rat. … Potom je narod izabrao vođu koji je bolje odgovarao njegovu raspoloženju, Churchilla, koji je bio sposoban da shvati da se u ratu ne može pobijediti bez borbe.
Engleska je klasno najpodjeljenija zemlja pod suncem. To je zemlja snobizma i privilegija kojom uglavnom upravljaju starci i budale. Ali u svakom slučaju valja računati s njezinim emotivnim jedinstvom, sklonosti gotovo cijela njezina pučanstva da oćuti isto i djeluje skupno u trenucima krajnje opasnosti.
Sve novine koje nešto znače žive od svojih reklama, a oglašivači neposredno nadziru i cenzuriraju vijesti. Ipak, pretpostavljam, da u Engleskoj nema novina koje se mogu izravno potkupiti gotovinom. U Francuskoj Treće republike samo se vrlo malo novina nije moglo kupiti preko tezge kao nekoliko kilograma sira. Javni život u Engleskoj nikad nije bio otvoreno sablažnjiv. Nikad nije dostigao stupanj raspadanja pri kojem prijevare mogu proći nezamijećene.
Engleska … je nalik na obitelj, poprilično konzervativnu obitelj iz viktorijanskog doba, u kojoj nema mnogo crnih ovaca, ali u kojoj su svi članovi puni sramotnih tajni. U njoj ima bogate rodbine pred kojom valja biti skrušen i siromašne što obitelj užasno tišti, a među svima postoji duboka zavjera šutnje o izvoru obiteljskog prihoda.
Samo je pola milijuna ljudi, ljudi koji su živjeli u svojim ladanjskim dvorima, odista imalo koristi od postojećeg društvenog poretka. … Oni su morali da se osjećaju pravim patriotama čak dok su pljačkali svoje zemljake. Očito, za njih je postojao samo jedan izlaz u nuždi – u glupavost. Društvo su mogli zadržati u postojećem stanju samo svojom nesposobnošću da poimaju da je moguć ikakav napredak. … To potvrđuje oružana nespremnost koja je u mnogo navrata zaprepastila svijet. Od pedesetih godina svaki rat u koji se Engleska upustila započeo je nizom poraza, nakon čega bi situaciju spasili ljudi iz razmjerno donjih slojeva društvene ljestvice. … Čak i ovog trenutka stotine tisuća ljudi uvježbavaju borbu s bajunetom, oružjem potpuno nekorisnim, osim za otvaranje limenki. … Prema fašizmu su se odnosili kao konjanički generali 1914. prema strojnicama – pravili su se da ih ne zamjećuju. … Nisu oni zli, ili ne baš sasvim zli, oni su jednostavno nesposobni da išta nauče.
Valja priznati da sve dotle dok je sve mirno išlo, metode britanske vladajuće klase služile su im poprilično dobro. Njihov ih je vlastiti narod na očigled trpio. Ma kako nepravedno da je Engleska ustrojena, u svakom slučaju nije je razdirala klasna borba ili zastrašivala tajna policija. Imperij je živio u miru i spokoju kao ni jedno tako prostrano područje prije njega. Širom njegovih golemih prostranstava, gotovo jedne četvrtine zemaljske kugle, pod oružjem je bilo manje ljudi nego što je potrebno u omanjoj balkanskoj državici.
U Imperiju koji je naprosto stagnirao, niti se razvijao niti raspao, i u Engleskoj kojom su vladali ljudi čija je jedina odlika bila da su glupi, biti »pametan« značilo je biti sumnjiv. Ako ste bili takav um da ste mogli razumjeti pjesme T. S. Eliota ili teorije Karla Marxa, vaši su pretpostavljeni budno pazili da ne dođete na bilo kakav važniji položaj. Intelektualci su svoje sposobnosti mogli iživjeti samo u književnim časopisima i ljevičarskim političkim strankama.
Mentalitet engleske ljevičarske inteligencije može se proučiti iz pola tuceta tjednika i mjesečnika. Odmah primijetimo, jer to je u njih najupečatljivije, njihovo negativno, svadljivo stanovište, potpun nedostatak, kroz cijelo to razdoblje, ikakva konstruktivna poticaja. Malo što se nađe u njima osim neodgovorna zanovijetanja ljudi koji nikad nisu bili i nikad nisu očekivali da će biti na vlasti. Druga upadljiva karakteristika je emotivna plitkost ljudi koji žive u svijetu ideja i imaju vrlo malo veze s fizičkom stvarnosti. … A ispod svega leži važna istina o mnogim engleskim intelektualcima – otuđili su se od pučke kulture zemlje.
Jasno je pak da je osobit položaj engleskih intelektualaca u posljednjih deset godina, kao čisto negativnih stvorenja, pukih antiblimpova, bio nusprodukt zaglupljenosti engleske vladajuče klase.
Proširenje srednjeg sloja u oba smjera, prema gore i prema dolje, jedna je od najvažnijih pojava u Engleskoj u posljednjih dvadesetak godina. Proces je toliko zamašan da staru klasifikaciju društva na kapitaliste, proletere i sitnu buržoaziju (maloposjednike) čini neupotrebljivom. … Državno je školstvo u Engleskoj vrlo škrto financirano, ali je ipak napredovalo, uglavnom zbog predanog napora nastavnika, a i navika čitanja proširila se do nerazmjernih granica, pa bogati i siromašni čitaju iste knjige, a također gledaju i iste filmove i slušaju iste radio programe. Smanjile su se i razlike u načinu života masovnom proizvodnjom jeftine odjeće i poboljšanjem uvjeta stanovanja. Što se tiče vanjskog izgleda, odjeća bogatih i siromašnih, naročito u odijevanju žena, razlikuje se mnogo manje nego prije trideset ili čak petnaest godina.
Engleska je zemlja gdje su bogatstvo i financijska moć u rukama malog broja ljudi. Malo ljudi danas u Engleskoj jedva da išta posjeduje osim svoje odjeće, pokućstva i u najboljem slučaju kuće. Seljaštvo je već davno nestalo, samostalni trgovci na malo propadaju, sitnih poslovnih ljudi sve je manje.
Promjene su pak ubrzane činjenicom da moderan način proizvodnje neprestano zahtijeva sve manje fizičkog napora, pa stoga rad manje iscrpljuje ljude.
Još uvijek postoji golema razlika u prihodima, ali radi se o istoj vrsti života koji se živi na raznim razinama, u stanovima sa svim kućanskim električnim napravama ili općinskim stambenim kućama duž betonskih cesta ili u ogoljenoj demokraciji javnih plivališta.
To je poprilično nespokojan i nekulturan život kojeg se smisao vrti oko konzervirane hrane, prelistavanja časopisa »Picture Post«, radija i stroja s unutarnjim sagorijevanjem. To je civilizacija u kojoj djeca rastu s potankim znanjem svega o magnetskom upaljaču motora, a u nepoznavanju Biblije. Toj civilizaciji pripadaju ljudi koji su izrasli iz modernog svijeta i stoga se u njemu najugodnije osjećaju: tehničari i dobro plaćeni visoko kvalificirani radnici, zrakoplovci i njihovi mehaničari, stručnjaci za radiofoniju, filmski producenti, poznati novinari i industrijski kemičari.
Oni pripadaju neodređenom društvenom sloju koji je počeo uklanjati stare klasne razlike.
Međutim, posljednjih je godina postalo jasno da je »društveno vlasništvo sredstava za proizvodnju« samo po sebi nedovoljna definicija socijalizma. Njoj valja dodati ovo: približna jednakost u prihodima (ne mora biti većom od približne), politička demokracija i ukidanje svih nasljednih privilegija, naročito u odgoju. To je samo nužno jamstvo protiv ponovnog uspostavljanja klasnog poretka.
Fašizam, u svakom slučaju njemačka verzija, oblik je kapitalizma koji je od socijalizma preuzeo samo one osobine koje su mu nužne u ratne svrhe. Po unutarnjem ustrojstvu Njemačka je uvelike nalik socijalističkoj državi. Doduše, vlasništvo nije nikad bilo ukinuto. Još uvijek postoje kapitalisti i radnici i – što je važno, jer je stvarni razlog zašto su bogataši cijelog svijeta naklonjeni fašizmu – općenito govoreći, isti su ljudi kapitalisti, a isti radnici kao i prije nacističke revolucije. Ali istodobno država, koja je jednostavno nacistička stranka, sve nadzire. Ona nadzire investicije, potrošnju sirovina, kamate, radno vrijeme, nadnice. Tvorničar je još uvijek vlasnik svoje tvornice, ali njegov je položaj, iz praktičnih razloga, sveden na status menadžera.
Socijalizam teži, na kraju, svjetskoj državi slobodnih i ravnopravnih ljudi. On uzima za svoju osnovu jednakost svih ljudi.
Cilj je nacista, zapravo, da uspostave neku vrstu kastinskog poretka s četiri glavne kaste koje su poprilično nalik na one u hinduskoj religiji. Na vrhu stoji nacistička stranka, a za njom slijede mase njemačkog naroda, pa potom poraženo evropsko pučanstvo. Četvrto i posljednje mjesto pripada obojenim narodima, »polumajmunima«, kako ih naziva Hitler, koji će biti svedeni (kako misli Hitler) bez krzmanja na puko roblje.
Britanski je kapitalizam zakazao, jer to je konkurentski sustav u kojem privatni profit jest, i mora biti glavni cilj.
I baš pri kraju augusta 1939. britanski su se trgovci trgali tko će Njemačkoj prodavati kositar, gumu, bakar i šelak – i to pri punoj svijesti da će rat buknuti za tjedan, dva. To je bilo isto toliko razumno koliko i nekom prodati britvu da bi vas s njom mogao zaklati. Ali, to je bio »dobar posao«.
Dogodilo se eto da je klasa bogatuna, ne želeći se suočiti s promjenama u svom načinu života, zažmirila pred prirodom fašizma i modernog rata.
Jedva da možete otvoriti novine, a da ne primijetite da se dva protuslovna procesa odvijaju istodobno. Na istoj ćete stranici naći skrušenu molbu vlade da štedite i vabljenje prodavača da trošite novac na kupnju nekog nekorisnog luksuznog predmeta. Zajam obrani, ali i Guiness za vas. Kupite Spitfirea, ali i Haig and Haig, Pondsovu kremu za lice i čokoladu Black Magic. Pa ipak postoji nešto što daje nade – očit zaokret u javnom mnijenju.
Hitler će svakako ući u povijest kao čovjek koji je natjerao londonski City da se kiselo smješka kroza suze. Prvi put u svom životu oni što su udobno živjeli, osjetili su se neudobno; profesionalni su optimisti morali priznati da je nešto negdje zakazalo.
Gotovo potpuno s nama vladaju bogataši i ljudi koji na svoj povlašteni položaj dolaze nasljednim pravom. Malo je tko, ako je itko od njih, svjesno izdajnik, neki od njih čak nisu ni budale, ali kao klasa potpuno su nesposobni da nas vode k pobjedi. Oni u tom ne mogu uspjeti, čak kad se pri tom i ne bi neprestano spoticali o svoje materijalne interese. Kako već spomenuh, oni su na umjetan način zaglupljeni. Uza sve ostalo, premoć novca nastoji da s nama vladaju uglavnom starci… Ništa nije bilo žalosnije u početku ovog rata od načina na koji se cijeli stariji naraštaj upeo da krivo prikaže da je ovaj rat repriza prvog svjetskog rata.
Neizbježno, zbog svog položaja i odgoja, vladajuća se klasa bori da sačuva svoje privilegije koje se nikako ne mogu uskladiti s javnim probitkom.
Iznutra, Engleska je još uvijek raj za bogataše. Sva naklapanja o »jednakom požrtvovanju svih« obična je floskula.
Teritorijalna je obrana narasla na milijun ljudi u nekoliko tjedana i namjerno je odozgo tako ustrojena da samo ljudi s privatnim prihodom mogu doći na zapovjedničke položaje. … Na svakom koraku privilegije satiru dobru volju. U takvim uvjetima čak i propaganda postaje gotovo nedjelotvorna.
Prijeko je potrebno da se industrija nacionalizira, ali još je potrebnije da smjesta nestanu monstruoznosti kao peharnici (butleri) i »privatni prihodi«. … Kad-tad suočit ćete se sa čovjekom koji će vam reći: »Neće mi biti ništa gore pod Hitlerom.«
Gotovo je sigurno da je Španjolska Republika mogla izdržati dvije i pol godine i pružati otpor pod nemogućim uvjetima samo stoga što u njoj nisu postojale goleme imovinske razlike. Ljudi su užasno stradali, ali svi podjednako. Kad običan vojnik nije imao što pušiti, nije imao ni general. U takvoj jednakosti požrtvovanja, moral bi, u zemlji poput Engleske, postao nesalomljiv.
Nadalje, ako bi Englesku pregazila vojska tuđina, engleski narod, iako bi znao da je izgubio bitku, nastavio bi borbu. Neizvjesno je da li bismo zauvijek ostali pokoreni i da li bi Hitler želio držati milijunsku vojsku na našim otocima. Vlada koju bi sastavio: … i… (sami izvolite umetnuti imena) bolje bi mu odgovarala. Englezi se vjerojatno ne bi dali prisiliti napredaju, ali bi vrlo lako mogli biti skrenuti, obmanuti i prijevarom u nju uvučeni, pod uvjetom da, k ao u Münchenu, uopće ne znaju da se predaju.
Prava nam opasnost prijeti odozgo. Ne treba se mnogo osvrtati na nedavne Hitlerove izjave da je prijatelj sirotinje i neprijatelj plutokracije, itd. Pravi se Hitler otkriva u Mein Kampfu i u svojim djelima. Nikad taj nije progonio bogate, osim bogatih Židova, ili onih bogataša koji su mu se suprotstavili.
Milostiva gospođa u rolls-royceu više šteti javnom moralu nego jato Goringovih bombardera.
…postoji mnoštvo neopredijeljenih ljudi koji su u posljednjih godinu ili dvije shvatili da nešto nije u redu.
Ne možemo se nadati da će sadanja, ili bilo koja druga slična vlada, oživotvoriti nužne promjene od svoje mile volje. Inicijativa mora doći odozdo.
Laburistički prvaci željeli su da sve ide dalje svojim ustaljenim tokom, da beru svoje plaće i povremeno zamijene fotelje s konzervativcima.
Rat je najveći uzročnik svih promjena. Ubrzava sve procese, odnosi sitne razlike, razotkriva zbilju.
Ovog se trena ne radi toliko o žrtvovanju života, koliko se radi o žrtvovanju dokolice, udobnosti, slobode ekonomske akcije, socijalnih privilegija. … Očito je da će snobizam i nedostatak političke svijesti u ljudi kao što su zrakoplovci i mornarički časnici predstavljati vrlo veliku prepreku. Ali bez tih zrakoplovaca, zapovjednika na razaračima, itd., itd., ne bismo preživjeli ni tjedan dana. … Morat ćemo se boriti protiv mita, zatucanosti i snobizma. Bankari i veletrgovci, veleposjednici i rentijeri, činovnici na visokim položajima sa svojim debelim stražnjicama, suprotstavit će nam se svim silama. Čak će se i srednji slojevi previjati kad ugrozimo njihov način života na koji su navikli.

Državno vlasništvo stoga podrazumijeva da nitko ne može živjeti bez rada. … Čim će država prisvojiti sva proizvodna dobra, obični će se ljudi osjećati, što sad ne mogu, da su oni država. … onog dana kad naše glavne industrije budu nacionalizirane, prevlast jedne jedine klase bit će skršena.
Snobizam … U Engleskoj danas ima oko 10.000 »privatnih« škola od kojih velika većina ne zaslužuje ništa drugo nego da ih se zatvori. To su zapravo privredna poduzeća, a u mnogima je odgojni nivo niži nego u državnim osnovnim školama. Postoje jednostavno zbog toga što se uvriježilo mišljenje da je nekako sramotno što netko mora pohađati državnu školu.
… Indija ne samo da se ne može sama braniti, ona jedva da se može sama i prehraniti. Cijela administracija zemlje ovisi o stranim stručnjacima (inženjerima, šumarima, željezničarima, oficirima, liječnicima) koji su u velikoj većini Englezi… … jer povuku li se Englezi iz Indije, Japanci i druge velike sile odmah će u nju umarširati…
No, sve je to neposredna posljedica britanske vladavine koja polusvjesno nastoji Indiju zadržati što zaostalijom. Britaniji su najodaniji bogati slojevi: prinčevi, veleposjednici i poslovni krugovi – općenito, reakcionarna klasa kojoj dobrano pogoduje sadanji status quo.
U proteklih dvadeset godina negativan fainéant nazor koji je bio u modi u engleskih ljevičara, podsmjehivanje intelektualaca patriotizmu i fizičkoj snazi, ustrajno nastojanje da se oslabi britanski moral i ubrza hedonistički, a-koja-mi-korist-od-toga odnosa prema životu, nanio nam je samo štetu.
Koliko god nam se to ne dopada, otpornost je cijena životu.
Uvijek isto shvaćanje – potraži nadahnuće u tuđini; nek se netko drugi bori za nas. Pod svim tim leži težak kompleks manje vrijednosti engleskog intelektualca, vjerovanje da Englezi više nisu ratnički narod, da su postali mekušci.
Lord Halifax, i svi njemu slični, vjeruju da će sve opet poći po starom kad završi rat; da ćemo se vratiti natrag na sulude staze Versaillesa, natrag u »demokraciju«, to jest, kapitalizam, natrag u repove za hranarinu nezaposlenima, natrag u rolls-royce limuzine, natrag pod sive cilindre i u pumperice, in saecula saeculorum. Naravno, svima nam je jasno da se nešto takva ne može dogoditi.
No, Hitler je došao na ovaj svijet baš radi tog da uništi tu ideju – »židovsku« ili »judejsko-kršćansku« o jednakosti svih ljudi. I sam je to izjavio, tko zna već koliko puta.
Intelektualci koji toliko vole da važu demokraciju protiv totalitarizma i »dokazuju« da je jedno jednako loše kao i drugo, jednostavno su lakoumna čeljad koju još nikad nije dobrano prikliještila stvarnost.
Sam Hitler jednom reče da prihvaćanje poraza razara dušu naroda.
Potomci Nelsona i Cromwella ne sjede u Domu lordova. Njih ćete naći na poljima i ulicama, u tvornicama i oružanim snagama, u pivnicama i njihovim vrtovima, al’ još ih zasad tlači generacija duhova. Uspoređena sa zadaćom da pravu Englesku valja pustiti da izbije na površinu, čak i ratna pobjeda, mada je vrlo nužna, doima se manje važnom. Kroz revoluciju postat ćemo više ono što jesmo, ne manje.

1984.

„Moć se sastoji u tome da se ljudski duh razbije na komade, a potom sastavi u željeni oblik.“

Naveden izvor

"Potonuli smo na razinu na kojoj je ponavljanje očitog sada primarna dužnost inteligentnih ljudi."
- "...we have now sunk to a depth at which the restatement of the obvious is the first duty of intelligent men." ~ iz teksta u The Adelphi magazinu iz siječnja 1939.

"Povijest pišu pobjednici."
- As I Please (1943. - 1947.)

"Svaka generacija misli za sebe da je pametnija od one prije i mudrija od one koja je poslije."
- Poetry Quarterly (1945.)

"Sve životinje su rođene jednake, ali su neke jednakije od drugih."
- Životinjska farma (1945.)

"Jedno od osnovnih iskustava rata je da nikad ne možeš pobjeći od odvratnog smrada ljudskog porijekla."
- Sjećanje na Španjolski građanski rat (1942.)

Vanjske poveznice

Logotip Zajedničkoga poslužitelja

Sadržaj George Orwell postoji na Zajedničkome poslužitelju, multimedijalnom skladištu Wikimedije.