Prijeđi na sadržaj

Joko Knežević

Izvor: Wikicitat

Ivan Joko Knežević (1907. – 1988.), hrvatski slikar, kipar, mozaičar, karikaturist, pisac i revolucionar.

Moj put u Ameriku (1979.)[uredi]

  • „Mora da je teško čovjeku idući iz dana u dan sve dalje i dalje, a ne vidi se sasvim jasno niti kamo treba doći, a još manje – kako proći...” (str. 12)
  • „Zar ne osjećaš – tumačim joj –kako ovdje pas odlično zamjenjuje čeljade: domaćici je razonoda u kući kad je sama, građaninu nadomjestak prijatelja (koji inače stoji vremena, novaca pa i živaca – a nepouzdan je...!), on je curi koja nema udvarača – drug u šetnji ili mamac, starim udovicama – vrag bi znao zašto im služi...” (str. 68)
  • „U Americi treba prodavat slike kao konzerve: ako jedna npr. zapada pedeset centi, dvije dođu sedamdesetpet! Itd.” (str. 85)
  • „Vidjeli smo kružne, pa polukružne nebodere, koji se čine kao od slonove kosti, perla, dragog kamenja, kao da bi svojom vanjštinom htjeli dočarati ljepotu i bogatstvo.” (str. 209)
  • „Današnji (mnogi) graditelji kao da se natječu tko će od crkve napraviti bezbožniju bogomolju. A da o akustici i ne govorimo.” (str. 212)

Moja sjećanja (1996.)[uredi]

  • „Meso se jelo samo nedjeljom, i to u boljim kućama. I slana srdela je bila uz kruh i žlicu ulja dobar zalogaj kad si bio gladan. U izvanrednim prilikama kao osobito piće pila se „bikla” koja se sastojala od crnog vina i mlijeka, pola - pola. Na otocima se pila drukčija „bikla”: u malo hladnog crnog vina namuzli bi čašu mlijeka neposredno iz vimena ovce, koze ili krave, tako da bi se takvo mlijeko pomalo usirilo. To se piće zvalo „smutuva”.” (str. 29)
  • „...selo Rogoznica proizvodilo je prije rata vrlo mnogo izvrsnog vina, a i čuvenog slatkog vina, takozvana prošeka. Njime se darivalo ljude od značaja: to je bio vrlo cijenjen poklon. A i kada bi trebalo u kući koga izvanredno počastiti, iznio bi se na stol prošek: i ako bi k tome bilo još tvrdog kolača, to bi čašćenje bilo vrhunsko - gospodsko. Komadići kolača bi se sipali u prošek i jeli s velikim užitkom.” (str. 38)
  • „Šaka suhih smokava bila je nekoć djetetu priličan dar.” (str. 40)
  • „Prvi svjetski rat donio je, to se zna, nevolje gotovo čitavom svijetu, a onda im ni Lokva nije mogla izbjeći. Osim što je pet seljana poginulo, bilo je puno toga poremećeno - zapustili se vinogradi, nije bilo radne snage, k tome je pritisla lozu nova bolest „filoksera”, a od loze selo je uglavnom živjelo.” (str. 49).
  • „Pri koncu pučke škole bio sam zabrinut. Što će meni grad, škole, razmišljao sam, zašto otići kada je ovdje tako divno. Niodakle se ne vidi tako daleko kao s Lokve, koja leži visoko nad morem, ispod samog brda. Vidi se brdo, more, a Brač kao na dlanu.” (str. 50)
  • „Uskoro sam započeo crtati i portrete, pa čak karikature u školi akvarelom. ... Karikatura se često, pa ponekad i danas, smatrala nekakvom uvredom - kod ljudi koji nisu dublje razmišljali. Ja sam karikaturu doživljavao kao zanimljivo uočavanja posebnosti u ljudi, životinja i uopće u prirodi. Ta osobina me pratila i dalje u životu u slikarstvu, a najviše u izradi mozaika - portreta. Ako nisam znao uočiti „karikaturu”, nisam uspio ni portret postići.” (str. 60)
  • „I Tin Ujević je kasnije bio stanovnik Splita. Jednom sam ga bezvezno upitao - tek tako da progovorim s tim našim velikanom: 'Je li Vam u Sarajevu bilo bolje ili ovdje?' - 'Meni je strašno svugdje!' odgovori mi on. Da, ni Split nije mogao dati baš sve, pogotovo ne svakome, dok za velikana stvarno sreće nema - nigdje.” (str. 64)
  • „Bože, dragi, kakvih li sve žena ima na svijetu tom! Da, baš kao i mužjaka, naravno, ali ipak sam kod žena vidio vrlo veliki raspon spolnog žara, veliku razliku. Jedna mi se, sjećam se, do kraja povjerila i priznala kako je njoj sve glupo osim kad se nađe u krilu muškarca, onda joj je divno, ali kad ode preko vrata, bude joj i to ništavno i glupo. I što ćeš onda započeti s takvom ženom? Druga krajnost je bila žena s kojom si se godinama mogao družiti i voljeti je, a njoj je bilo sasvim dovoljno biti u društvu muškarca, razgovarati s njime i možda katkad podnijeti kakav poljubac u lice ili usne... i to bi bilo sve - i ništa više. I što ćeš onda započeti s takvom ženom?” (str. 103)
  • „U partizanima sam stalno bio u ulozi crtača, slikara, dekoratera, plakatera, pisca parola, dakle svega što bi se u pojedinom slučaju pokazalo potrebnim. A bilo je na Mosoru, u Livnu, na Biokovu, na Braču, Hvaru, prema događajima.” (str. 114)
  • „Znali smo se našalit debelo - na Mosoru, usred rata, kad je svaki dan bio zasebno doba, zasebna vječnost.” (str. 115)
  • „Moj slikarski rad za vrijeme rata bio je jadan, jedno sam mnogo crtao, ilustrirao, bilježio.” (str. 119)
  • „Kako su me odavna privlačile hridine, kamenje, kamenjari, spuštao sam se često u Vojskovo, Kolovrat, išao ne Čaletin brig i zabilježio tako nekoliko motiva koje sam ponio u sebi i više ih nikada nisam napuštao. Zapravo sam neposredno poslije studija na Akademiji 1939. jednom slikao hridine kraj Splita i pokazivao ih slikaru Anti Gojaku koji je primjećivao: 'A gdje je tu prostor? Gdje je nebo?' Da, da, mene su odmah zanimali prostori 'bez neba i bez mora'. Tu sam odmah nazreo svoj motiv. Dotada je bilo nezamislivo slikati krajinu bez neba i mora. Rodio sam se na kamenu i njega sam nastojao dokučiti - za života. Zavolio sam kamen toliko da sam čak započeo i slikati kamenom - mozaik. ” (str. 121-122)
  • „Biti slikar, imati četrdeset godina i tražiti po svijetu nekoliko tuba boja, to je doista bila jedna mučna, glupa sudbina i neobično iznimna, ali trebalo se boriti i ići dalje.” (str. 122)
  • „Najgore mi je bilo kada bi mi se ukazao dobro osvijetljen ili po želji oblačan motiv - kao Klis pod Mosorom ili motiv u Solinu ili pod Kozjakom - htio bih slikati, ali - morao sam u školu ... Meni je trebala samo jedna stvar: vrijeme za rad. Međutim nije bilo drugog izbora, morao sam se te obaveze prihvatiti i dati još jedan golemi životni porez.” (str. 125)
  • „Selo Vrisnik je bilo podesno za sve vrste mojih likovnih sklonosti. Slikao sam ulja, akvarele, crtao pejzaže, portrete..” (str. 127)
  • „Kako je likovna umjetnost bila glavni poziv mog života, putovao sam mnogo po Italiji, bio u Parizu više puta, gledao ono najbolje, ono najprihvatljivije što je tamo stvoreno. Nu ničija me umjetnost nije do kraja opčarala. Naučio sam likovni jezik, likovni govor najviše od impresionista, obratio se mojim motivima, naročito kamenu, i tako ispričao ono što mi je bilo na duši..” (str. 162)
  • „... kamen opominje na trajnost, odnosno na Misterij vremena. I kamen, iako najtrajnija stvarnost na svijetu, također - dolazi, traje i nestaje. Gledajući dakle kamen, mislim to jest moram razmišljati o Misteriju postojanja, o Iskonu trajanja. I to je zapravo ono što ja slikam. Nastojim naime poručiti sebi i gledaocu ono što me uzbuđuje, a uzbuđenje me pusto Vrijeme koje putuje ostavljajući za sobom same zagonetke Trajanja, Mijenjanja i Nestajanja.” (str. 163)
  • „Uz moj rad na uljenom slikarstvu i akvarelu nanizao sam znatan broj spomenika u freskama, mozaicima, kiparskim tehnikama, u intarziji, u kamenim gravurama, na arhitektonskim spomenicima koje sam projektirao, pa u drvu, u goblenu, pa i u kovanom željezu. Radio sam u gotovo svim likovnim tehnikama koje postoje.” (str. 167)
  • O mozaiku: „Slažući portrete znao sam ih sažimati u nekoliko osnovnih crta tako da su nalikovali sebi preko svakog očekivanja. Osim toga nastojao sam provesti stilizaciju do najveće moguće jednostavnosti, po mogućnosti do monumentalnosti.” (str. 187)
  • „Karikatura je zapravo sporedni dio mog rada, nu kad bih sve skupio na jedno mjesto, bio bi to doista životni opus.” (str. 188)
  • „A onda naslikam uljem poslije nekoliko faza - još jednu - Nametnike na kamenu. Jer i kamen ima svoj osobiti život. Iako najčvršći, najtrajniji, i on dolazi, traje, mijenja se i nestaje.” (str. 194)
  • „Napulj nismo još ni dobro razgledali, a već nam ga je bio pun bog. Sve misliš: tko može živjeti - sve smrdi po ljudskom izmetu i truleži. ... Eto nas začas u Napulju, nejsvojevrsnijem gradu na svijetu. U njemu ima ulica kroz koje možeš proći samo ako se malo narebriš, a dućana u kojima ima samo dvije stolice, na jednoj sjedi prodavačica, a ne drugoj su kremenja za upaljače (pušača) ili pak zlatar i kupac, treći ne može ući.” (str. 195, 252)
  • „U Firenzi kao da je odavno rečeno sve ono najbitnije, tako da ti je i poredak gostionica sasvim logičan: ako vidiš prebijele, čiste stoljnjake, ne ulazi tamo, već ondje gdje su stolnjaci šareni, raznobojni, jer se u ovima dobro jede, a u onim upeglanima se dobro plaća.” (str. 197)
  • „Došla mi je tako pod ruke i knjiga Modern painting od Herberta Reada, pa sam je kao obično počeo listati od kraja prema početku. Moram priznati da sam se dobro nasmijao. Kakve sve poruke gledaocu npr. od jednog Schumahera, Kotika, Hartunga, Geigera, Raya, Mossa, Kleinea, Leveea, Jorkya, Wolsa, Alcopleya, Pevsnera i stotine drugih koji se bave vanjskim dopadljivim ritmovima linija ili boja, koji čovjeku ne govore ništa o njegovu Misteriju postojanja, uopće - ništa. Ta čovjek nije samo igračka u Prostoru. O čovjeku bi ipak trebalo crtu dvije povući - tko je to čovjek, što je, otkuda je, zašto je i za kuda je. Itd., itd, itd. Uvjeren sam i kunem se da je velikih slikara puno puno manje nego nam ih niže Herbert Read - a tek kolišno je likovnih ”znalaca” na svijetu tom.” (str. 199)
  • „Kao nekadašnjeg člana Sokola i kao općenito nemirna čovjeka, privlačila me planina koja se diže poviše našeg sela a koju mi zovemo Brdo. Često sam se penjao uzduž i poprijeko, a kako se u Brdu proteže golema, plitka i dugačka špilja zvana Klobuk, često sam ulazio u nju, obilazio je, pa čak i slikao. Kažu da se u njoj našlo prethistorijskog nakita. Znači da se i živjelo u njoj. U Zagrebu sam, sjećam se, htio doznati nešto više o njoj od našeg slavnog Grge Novaka, jer sam čitao jednom u njegovim spisima kako spominje špilju Klobuk. Molio sam ga da ne primi i on je svaki put ”pristao” i odredio mi sat kada ću doći u Akademiju, ali svaki put bi on otišao ranije ili ga uopće ne bi bilo, tako da sam izgubio tri dana više nego što sam naumio - uzalud. Grga se sigurno bojao da bih mogao upitati nešto o tome što on ne bi znao, pa je zato izbjegao naš susret. Da, veliki ljudi znaju biti katkada - mali.” (str. 207)
  • „...složio sam dva golema mozaika u Vojnoj bolnici u Splitu. Dok sam ih radio, ljudi su dolazili, prolazili, ali i davili i zapitkivali „A šta vi to radite? A kako ćete dalje sada bojiti ove piljke? A kako ste ih bojali?...” i puno pitanja bez ikakva smisla i sadržaja. Da, teško mi je bilo raditi u sredini koja nema pojma što se događa.” (str. 212)
  • „...nije bilo druge, trebalo se katkada potući i sa vjetrenjačama.” (str. 218)
  • „Čitao sam jednom Van Goghova pisma gdje on na jednom mjestu kaže: 'Slikar ne bi smio slikati više od dvije slike dnevno.' To znači da je on ipak slikao tri, ali da trećom nije bio baš zadovoljan. Da, ali moje prilike su bile ipak grublje. Morao sam napraviti - više! .” (str. 226)
  • „U pogledu likovne umjetnosti Kanadu sam doživljavao kao zemlju koja je u tom pogledu nema neku živu predaju, tradiciju, zemlju vrlo naivnu, ali istodobno častohlepnu (ambicioznu), baš zato što je zaostala.” (str. 242)
  • „Nakon našeg povratka iz Amerike tražile su se Jokine slike, a i portreti, naročito portreti djece, tako da se stvar s financijske strane uputila. Imao sam stvarno pune ruke posla - trebalo je naslikati slike i graditi Gandalj. Srećom su se tražili motivi koji su i mene najviše golicali, a to su drevni dvori, dubovi, čičci, kamenjari. (str. 257)
  • „Ja sam se koristio svojim vremenom i slikao, čak i meni neshvatljivom pohlepom. Ali ljudi su jednostavno navirali. Čak po tri-četri vala dnevno, i to jutrom, popodnevom i navečer. Slike su se tražile i otkupljivale, ali uvijek za škrtije pare, jer su to uvijek bili prijatelji, a i prijateljevi prijatelji, tako da sam vrlo često bio prikraćen u novcu, ali što je još gore - u vremenu.” (str. 259-260)
  • „Kamenjari su pak moji motivi. Oni govore o praiskonskim oblicima, bojama i kompozicijama, dakle o praiskonu vremena. To je poruka mojih kamenjara.” (str. 264)
  • „Jedni su ljudi za - Daj meni, Sve i Odmah, dočim drugi su samo za U se, Na se i Poda se.” (str. 272)
  • „Mogu reći ovom zgodom: nije mi nikada bilo do bogatstva ni slave. Radio sam jedino iz razloga što u sebi nisam mogao prevladati taj žar za stvaranjem.” (str. 278)
  • „Nedavno je jedan naš „veliki” slikar napisao kako je njemu u njegovu slikarstvu boja važna osamdeset posto. Bože dragi! ... Slika se može naslikati, ako hoćeš, čak i „bez boje”. ... Ima dapače puno slikara na svijetu kojima je u slici boja krajnji cilj, dakle boja je važna sto posto. Isto kao što je kod drugih cilj u slici ritam linija i oblika, i to vanjska dopadljiva ritmika. Dakle, „ugodan” dopadljivi ritam boja i linija i to je sve!” (str. 299)
  • „Nije li Delacroix pisao: 'Slikat ćeš početi kad već ne budeš imao ni jednoga zuba u glavi!” (str. 318)
  • „Slikar misli samo na motiv koji se nalazi tu u stvarnosti, u prostoru izvan vremena.” (str. 321)
  • „Ne slažem se ni s kime, ni s čime!” (str. 328)