Josip Juraj Strossmayer

Izvor: Wikicitat
''Skoči'' na: orijentacija, traži
Josip Juraj Strossmayer

Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. veljače 1815. - Đakovo, 8. svibnja 1905.), biskup đakovačko-bosanski i srijemski (od 1849.), teolog, političar, kulturni djelatnik (utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija) i pisac; jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti 19. stoljeća.

Nenaveden izvor[uredi]

  • "Ja sam se uvijek rado Bogu molio i zahvaljivao mu, a osobito tih dana. Ako mi je dopušteno u budućnost zagledati, Bog me zove na osobita djela i meni preslabome je i inače Svojom pomoći bio potpora."
  • "Svako vrijeme ima vlastitih mana i prednosti." [1]

Drugi o njemu[uredi]

  • "Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, "Eseker" i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, naša dika. ~ Antun Gustav Matoš
  • "Imaju dvojica za koje sam stekao dojam da pripadajunekoj drugoj vrsti ljudi nego što smo mi. To su Bismarck i Strossmayer." ~ Marco Minghetti, talijanski kraljevski ministar 1878.

O odnosu s Antom Starčevićem[uredi]

  • "Još prije nego je oficijelno ušao u sabor dolazi do susreta izmedju Starčevića i Strossmayera. Nije to prvi puta što se vide njih dvojica. Jamačno su se prviput sreli negdje 1846.-47. kad je Starčević bio u Pešti na bogosloviji a Strossmayer se natjecao tamo za mjesto učitelja dogmatike. Starčević je to kasnije zamjerio Strossmayeru, optuživši ga da se natjecao za razmjerno unosno mjesto u Pešti, dok je mogao a nije htio steći manje unosno mjesto učitelja na kojoj bogosloviji u domovini. Onda je došlo vrijeme apsolutizma. Strossmayer postaje biskup djakovački, fama tad veli poglavito zagovorom careve majke nadvojvodkinje Sofije, kojoj je Strossmayer bio u Beču ispovjednik. Koliko je na Strossmayeru krivice da 1852. nije došlo do izdanja Starčevićevog prevoda Svetoga Pisma, koji rukopis on šalje u Djakovo, očito biskupu, ne može se znati, ali jamačno je i to ostavilo žaoku u Starčevićevom odnosu prema Strossmayeru. Za cijelo vrijeme apsolutizma Strossmayer politički je sasvim pasivan; mlad temperamentan biskup u Djakovu živi grand-seigneurskim prilično i galantnim životom, i to je i razlog da se ne usudjuje politički isticati, kako barem tvrdi 1854. policijski komesar Šandru u povjerljivom izvještaju ministru policije navodeći, da je "Strossmayer vjerojatno panslaven, ali da ne voli nametnutu okolinu, koju samo za to podnosi jer mu svakom prilikom prijeti da će otkriti njegove moralne posrtaje". Starčević medjutim nikako ne može oprostiti njegov postupak prema pjesniku Luki Botiću, kojega biskup odpušta iz vlasteoske svoje službe samo zato jer je otklonio položiti prisegu prema propisu ministra Bacha, koju su polagali svi javni i privatni namještenici da će "caru ostati vjerni, u svima okolnostima, bezuvjetno, da ne će pripadati nikakovu tajnu društvu i da će se kloniti svake političke agitacije." Pri likvidaciji apsolutizma Strossmayer ulazi u politički život pozvan kao prelat u "pojačano državno vijeće"; za Starčevića to je biljeg Strossmayerove političke ovisnosti o kamarili; u mecenatstvu kojim Strossmayer nastupa na banskoj konferenciji i u saboru, u prijedlogu za osnutak Jugoslavenske Akademije, Starčević prvo gleda sredstvo kojim Strossmayer nastoji izbrisati sjećanja na svoju političku oportunost pod apsolutizmom.
    Strossmayer nije Starčevićeva simpatija; kasnije će se taj osjećaj pretvoriti u mržnju. Osjećaji između ta dva čovjeka uostalom su uzajamni. I Strossmayera odbija ličnost Starčevićeva; u svojim pismima Račkome Strossmayer uvijek govori o Starčeviću najžešće, ne žaca mu se nadijevati najdrastičnija imena.
    ...
    Strossmayer je čovjek propisa vjere, Starčević urodjeno sumnjalo protiv svih propisa i dogmi. Starčeviću su tradicije njegovoga roda i zavičaja druga narav, on je koljenović sve bez diploma na pergameni, Strossmayer je dijete njemačkog doseljenika u Slavoniji, gdje je mrtvo svako sjećanje na prošlu slavu; Strossmayer poznaje i priznaje političku i društvenu hijerarhiju koju je izgradio barokni habsburški sustav, Starčević je cijelim svojim bićem u elementarnoj revolti protiv toga sustava. Strossmayer je čovjek vrelih osjećaja i žive mašte, Starčević podavljuje u sebi osjećaje i klone svih maštanja, Strossmayer priznaje autoritete, Starčević priznaje tek autoritet uma - i ne žaca se nikad povući krajnje konzekvence.
    ...
    Strossmayer nikako ne odgovara onom idealu muževnosti, kakvoga je sebi Starčević izgradio u svojim filozofskim razmišljanjima, a koji sam teži dostići. Kasnije će Starčević otkriti te svoje zapažaje; odbija ga crta gotovo ženske hirovitosti kod Strossmayera, koja je opet posljedica taštine i sebesvijesti, prirodno nastale u hvalama i slijepom odobravanju poklonika. Kad Strossmayer nema u svojoj blizini dr. Račkoga, trijeznog idealista, daje nerazborito maha ispadima svojega živog, po Starčeviću opet ženskoga temperamenta, a to su biljezi, koje Starčević smatra nespojivima s poslom političara i narodnoga vodje. Tu notu nerazborite temperamentnosti u Strossmayerovoj ličnosti, koju otkrivaju i objelodanjena Strossmayerova korespodencija s Račkim, zapazio je i pribilježio u svojim memoarima i Strossmayerov veliki poklonik i pristaša dr. Jovan Subotić, koji veli, da "biskup Strossmayer ne meri mnogo reči i ne muči vazdan kad piše".
    • Josip Horvat: Ante Starčević, kulturno - povijesna slika, Zagreb, 1940.

Izvori[uredi]

  1. Skupina autora: Velika enciklopedija aforizama, redakcija Vladimir Brodnjak, et al., pripremili za tisak Đuro Plemenčić i Đuro Šnajder, IV izdanje, Prosvjeta — Globus, Zagreb, 1984.,

Vanjske poveznice[uredi]

Logotip Wikipedije
Članak Josip Juraj Strossmayer postoji u Wikipediji, slobodnoj općoj enciklopediji.