José Raúl Capablanca

Capablanca, 1931.

José Raúl Capablanca (1888. – 1942.), bio je kubanski šahist, diplomat i treći po redu svjetski šahovski prvak.

Naveden izvor

• Za umnu sferu šah znači isto što i sport za fizičko usavršavanje: ugodan način vježbanja i razvijanja pojedinih osobina čovjekove prirode. Šah treba promatrati i s društvene točke gledišta još i zato što čovjek, naučivši igrati šah, dobiva za cijeli život način da ugodno provede vrijeme posvetivši mnoge satove omiljenoj umjetnosti. U našem svijetu nema puno tako dobrih načina, kao što je šah, da se odahne i zaboravi na trenutak svakidašnje brige. Mnogo sam godina promatrao kako veliki broj liječnika, pravnika i poslovnih ljudi provodi večeri u šahovskom klubu da bi odahnuli i oslobodili se tereta koji im je nametnut radom.
  • Posljednje šahovske lekcije (1966.)

• Kako biste poboljšali svoju igru, morate proučiti konačnicu prije svega ostalog, jer dok se konačnice mogu proučavati i savladati same, središnjica i otvaranje moraju se proučavati u relaciji s konačnicom.
  • Posljednje šahovske lekcije (1966.)

• Žrtve su ispravne tek kada su jedino sredstvo za dobivanje partije ili kada su sredstvo za dobivanje partije na najbrži i najsigurniji način, ali u svim drugim slučajevima trebale bi se izbjegavati.

• Korisno je zapaziti da neiskusni šahisti često imaju pogrešnu predstavu o žrtavama. Takvi su potezi veličanstveni ako su najjači od svih mogućih, ali ni najmanje nisu veličanstveni ako postoji način da de odigra jače. Majstor, samo ako je istinski umjetnik, traži savršenstvo, a ne vatromete, čiji je glavni cilj skrenuti protivnika s pravog puta.
  • Posljednje šahovske lekcije (1966.)

• Što je neki igrač slabiji, to mu se čini da je snaga skakača veća, ali kako igrač napreduje u snazi, tako je za njega vrijednost lovca sve očiglednija i tako se povećava i njegovo vrednovanje lovca u odnosu na skakača.
  • Osnove šaha (1920.)

• Šah je vrlo logična igra i onaj koji može rasuđivati više logički i duboko trebao bi pobijediti.

• Nije mi bilo još ni pet godina kada sam jednom slučajno ušao u biro svoga oca i zatekao ga pri igri šaha s jednim gospodinom. Dotle ja uopće nisam vidio šah; figure su me zanimale te sam sljedećeg dana opet došao promatrati igru. Trećega dana dok sam promatrao igru, moj otac, još posve neiskusni novajlija, igrao je skakačem s jednog bijelog polja na drugo bijelo polje. Njegov protivnik, koji očigledno nije igrao bolje, nije to ni primijetio. Moj otac je dobio partiju, a ja sam ga tada nazvao varalicom i počeo ga ismijavati. Poslije manje svađe, kojom prilikom me otac umalo nije istjerao iz sobe, pokazao sam mu što je učinio. On me je upitao otkuda i što ja znam o šahu. Odgovorio sam mu da ga mogu dobiti; on je rekao da je to nemoguće jer ja, vjerojatno, ne umijem čak ni figure pravilno rasporediti. Pokušali smo igrati i – ja sam dobio. To je bio moj prvi nastup.
  • Moja šahovska karijera (1920.)

• Iako sam tada imao samo četiri godine, ubrzo sam mogao cijeniti činjenicu da se partija šaha može usporediti s vojnom bitkom – nešto što uključuje napad od strane jednog igrača, a obranu od strane drugog. Radnje ove prirode uvijek su ostavljale dubok dojam na mene. Sjećam se s kakvim sam užitkom slušao priču vojnika o zauzimanju redute ili hvatanju vojske u zamku. Stoga vjerujem da je moja rana i vrlo jaka privlačnost prema igri šaha bila posljedica jedinstvenog sklopa uma koji sam razvio kao rezultat mojeg vojnog okruženja, a također i osebujne intuicije.

• (...) Odvedeni smo u kut sobe gdje je muškarac srednjih godina, s poprilično velikom glavom, sjeo ispred ploče diskutirajući jednu partiju u tijeku. Nisam znao nikoga, i nitko nije znao mene. Niski je čovjek bio slušan s očitim respektom onih oko stola. Gledajući s posebnim zanimanjem, iznenadio sam se kad sam vidio kako drugi pristaju na poteze i objašnjenja koja su bila donekle iznad mene. Moja me mladenačka uobraženost natjerala da pomislim da je ono što sam čuo apsurdno i da je mali čovjek bio slab igrač. U jednom ili dva navrata bio sam na ivici da se umiješam kako bih proturječio cijenjenoj personi. Srećom, moja stara navika da gledam, bez riječi, spasila me od krajnje ponižavajućeg iskustva, jer sam nekoliko minuta kasnije predstavljen malom čovjeku, koji je bio ništa manje doli veliki dr. E. Lasker, tadašnji svjetski prvak.

• Šah je nešto više od igre. To je intelektualna djelatnost koja ima određenih umjetničkih kvaliteta i mnogo znanstvenih elemenata. To je isto tako sredstvo daljnjeg učvršćivanja društvenih i duhovnih veza, srdačnih odnosa među narodima.
  • Posljednje šahovske lekcije (1966.)

Nenaveden izvor

• Kad meč završi, zaboravim ga. Možete zapamtiti samo toliko stvari, stoga je bolje zaboraviti beskorisne stvari koje ne možete koristiti i zapamtiti samo one stvari koje su korisne. Na primjer, sjećam se i uvijek ću se sjećati da je 1927. Babe Ruth postigao šezdeset home runova.

Drugi o Capablanci

Ruski i sovjetski šahist i šesti svjetski šahovski prvak Mihail Botvinik rekao je o Capablanci sljedeće:

• »Mislim da je Capablanca imao najveći prirodni talent. Kada veliki pijanist svira, mi ne čujemo odvojene note, nego čujemo glazbenu sliku. Tako isto Capablanca nije stvarao odvojene poteze – stvarao je šahovsku sliku. Nitko se s njime ne može usporediti u tome.«

Američki šahist i jedanaesti svjetski šahovski prvak, Bobby Fischer, u radijskom je intervjuu 2006. godine o Capablanci rekao:

• »Morphy i Capablanca imali su ogroman talent, njih su dvojica moji favoriti. I Steinitz je bio jako velik. Aljehin je bio sjajan, ali nikada nisam bio njegov veliki obožavatelj. Možda je to samo moj ukus. Puno sam proučavao njegove partije, ali više volim Capablancu i Morphyja. Aljehin je imao prilično težak stil, Capablanca je bio puno briljantniji i talentiraniji, posjedovao je pravi lagani dodir. Svi s kojima sam razgovarao, a koji su vidjeli Capablancu kako igra, još uvijek govore o njemu sa strahopoštovanjem. Kad biste mu pokazali bilo koju poziciju, odmah bi vam rekao pravi potez. Kad sam pedesetih godina odlazio u Manhattan Chess Club, tamo sam susreo mnogo starijih ljudi koji su poznavali Capablancu, jer je on dolazio u Manhattan klub u četrdesetima – prije nego što je umro u ranim četrdesetima. Sa strahopoštovanjem su govorili o Capablanci. Nikada nisam vidio da se o nekom šahistu tako govori, ni prije ni poslije. Capablanca je stvarno bio fantastičan. Ali čak je i on imao svoje slabosti, pogotovo kada bi preigravali njegove partije s njegovim bilješkama, davao bi idiotske izjave poput 'Moja igra i ostatak partije ne bi se mogli poboljšati.' Ali onda igrate kroz poteze i vidite da to uopće nije istina. Ali ono što je bilo sjajno kod Capablance je to što je stvarno govorio ono što misli, rekao je ono što je vjerovao da je istina, rekao je ono što je osjećao.«

Jugoslavenski novinar, šahist i književnik Vasilije Medan u predgovoru prvog jugoslavenskog izdanja knjige Moja šahovska karijera (1937.) piše:

• »José Raúl Capablanca ime je najviše spominjano od 1911. godine do danas. Ono je najčešće stavljano pored imena Philidora, Morphyja i Steinitza, tih najvećih šahovskih genija. Dvadeset i šest godina prošlo je od sansebastijanskog turnira kada je cijeli svijet zastao, zadivljen, pred imenom Joséa Raúla Capablance, 22-godišnjeg sina Kube, zemlje sunca. San Sebastián darovao je Raúlu Capablanci pehar pobjede ništa manje vrijedan onoga koji je Hastings 1895. godine stavio pred Harryja Nelsona Pillsburyja. Otada njegovo ime svijetli najjasnijom svjetlošću. Snagom svoga genija on u šahovske partije užljebljuje kristale, kao kakav draguljar drago kamenje u plemeniti metal. Njegove partije ne sadrže mistiku, ne sadrže mrak. Pune su sunca, kao Kuba. Njegovo ime raste toliko uvis da upravo dobiva sve atribute jedne legendarne ličnosti. (...) Capablanca je neosporno najveći živi šahovski dar. Uostalom, to svi priznaju. Ali taj dar nije od one vrste koja se sreće po desetljeće, već po stoljeće. Istina, i Lasker je jedan šahovski div, i Aljehin je jedan gorostas, ali Capablanca je sav svijetao. U njegovim partijama nema ni traga od one Laskerove brutalnosti, od onoga grubijanstva kojim Lasker pobjeđuje, čak i u izgubljenim pozicijama, svoje protivnike. U Capablancinim partijama nema, isto tako, ni mrve one kompliciranosti jednoga Aljehina koja ide do razine na kojoj čovjeku mozak mora zastati. Ne, Capablancine partije su odmor, osvježenje. Njegove poteze svi razumiju, ali tek onda kada ih je on učinio. Predbacivali su mu da je suh i jednostavan. Baš isto onako kako su ljudi govorili da Zmajeve pjesme nisu visoka umjetnost. Iz Capablancinih partija, kao iz pjesama Zmajevih, izbija jedna rijetka svježina, jedna neobična vedrina, jedno snažno okrijepljenje. To ga, kao umjetnika, izdiže iznad svih njegovih suvremenika.«