Suradnik:StjepanG/Radionica druga

Glava prva

¹ U početku stvori Bog nebo i zemlju. ² Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama. ³ Tada reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I postade svjetlost. ⁴ I vidje Bog, da je svjetlost bila dobra. Tako rastavi Bog svjetlost od tame. ⁵ Svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć, postade večer, i postade jutro - prvi dan.

Glava druga

² Sedmi dan bio je dovršio Bog djelo svoje, što ga stvori. On počinu sedmi dan od svega djela svojega, što ga je bio stvorio. ³ I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio.

⁷Tada načini Gospod Bog čovjeka (Adama) od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće. ⁸ Tada zasadi Gospod Bog daleko na istoku vrt u Edenu i stavi tamo čovjeka, kojega je bio načinio. ⁹ I dade Gospod Bog, te niče iz zemlje svakojako drveće, ugodno za pogled i dobro za jelo, i drvo života usred vrta i drvo spoznanja dobra i zla. ¹⁶ A dade Gospod Bog čovjeku ovu zapovijed: "Sa svakoga drveta u vrtu smiješ jesti; ¹⁷ Samo s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer čim bi jeo s njega, morao bi umrijeti."

²² Gospod Bog načini ženu od rebra, što ga je bio uzeo čovjeku, i dovede je k čovjeku. ²³ Tada Adam reče: "Ta je napokon kost od kostiju mojih i meso od mesa mojega. Ona će se zvati žena, jer je uzeta od čovjeka." ²⁴ Zato ostavlja muž oca i mater i prianja za ženu svoju, i budu jedno tijelo. ²⁵ Oboje, Adam i žena njegova, bili su goli, pa ipak se nijesu stidjeli jedan od drugoga.

Glava treća

¹⁴ Tada reče Gospod Bog zmiji: "Jer si to učinila, da si prokleta među svom stokom i svima životinjama zemaljskim! Na trbuhu ćeš svojemu puzati i prah ćeš jesti sve dane života svojega! ¹⁵ Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu; a ti ćeš ga raniti na peti." ¹⁶ Ženi reče: "Mnoge ću ti muke umnožiti, kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar." ¹⁷ Adamu reče: "Jer si popustio molbi žene svoje i jeo s drveta, za koje sam ti zapovjedio: 'Ne smiješ jesti s njega', to neka je prokleta zemlja zbog tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega.
¹⁹ U znoju ćeš lica svojega jesti kruh, dok se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet, jer prah si i u prah se vraćaš."

Glava četvrta

¹ [...] Kad Bog stvori čovjeka, stvori ga na priliku Božju. ² Kao muško i žensko stvori ih, blagoslovi ih i dade im ime čovjek, kad su bili stvoreni.

Glava šesta

⁵ Kad Gospod vidje, da je pokvarenost ljudi na zemlji bila velika i da je sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo. ⁶ Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen. ⁷ I reče Gospod: "I zbrisat ću s lica zemlje, čovjeka i zvijeri, gmizavce i ptice u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio." ⁸ Samo Noa nađe milost u očima Gospodnjim.

Glava sedma

¹ Jednoga dana reče Gospod Noi: "Uđi u kovčeg s cijelom obitelji svojom; jer tebe samo nađoh pravedna pred sobom u svemu naraštaju ovom! ² Od svih životinja čistih uzmi k sebi po sedmero, muško i žensko, a od životinja nečistih po dvoje, muško i žensko. ⁴ Jer već do sedam dana pustit ću dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći i istrijebit ću sa zemlje sva bića, što sam ih stvorio." ⁵ Noa učini sve onako, kako mu je bio zapovjedio Gospod. ¹⁷ Nato se izli potop na zemlju za četrdeset dana. Voda naraste i podiže se kovčeg, tako da je plovio nad zemljom.

Glava osma

¹ Tada se Bog spomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke, što su bili s njim u kovčegu, pa pusti Bog da puhne vjetar na zemlju, tako da je voda opadala. ² Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i dad s neba prestade. ²¹ Kad omirisa Gospod miris ugodni, reče u sebi: "Nikada više neću prokleti zemlje zbog ljudi; i makar je mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti, neću ipak više uništiti sva živa bića, kao što učinih. ²² Od sada, dok bude zemlje, neće više nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći."

Glava deveta

³ Sve, što se miče, što živi, neka vam bude za hranu: kao nekoć zeleno bilje, tako vam sada sve dajem, ⁴ Samo mesa, što još ima u sebi svoju snagu životnu, naime krv, ne smijete jesti. ⁵ I za vašu krv, od koje ovisi život vaš, iskat ću račun; od svake životinje iskat ću za to račun, od čovjeka, od svakoga, pa i od brata njegova iskat ću račun za život čovječji. ⁶ Tko prolije krv čovječju, njegova se krv ima također proliti od čovjeka, jer je Bog stvorio čovjeka po slici Božjoj. ⁷ A vi se sad rađajte i množite se; raširite se na zemlji i namnožite se na njoj!"

Glava jedanaesta

⁴ Potom rekoše: "Hajde da sazidamo sebi grad i kulu s vrhom do neba, i da podignemo sebi spomenik, da se ne raspršimo po svoj zemlji!" ⁵ A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što su ih zidali sinovi čovječji. ⁶ I reče Gospod: "Evo, svi su jedan narod, i jednak je jezik svima, i to počeše raditi. Otada neće im smetati ništa da ne urade, što naume. ⁷ Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore!" ⁸ I rasprši ih Gospod odanle po svoj zemlji, i tako moradoše odustati od zidanja grada. ⁹ Zato se prozva Babel; jer ondje pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odanle ih rasprši Gospod po svoj zemlji.

Glava dvanaesta

¹ Jednoga dana reče Gospod Abramu: "Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju, koju ću ti pokazati! ² Jer učinit ću te velikim narodom, i blagoslovit ću te, i uvelićat ću ime tvoje; i ti ćeš biti blagoslov. ³ Blagoslovit ću one, koji tebe blagoslivljaju, i proklet ću one, koji tebe proklinju; u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji."