Suradnik:StjepanG/Radionica druga

Izvor: Wikicitat

Glava prva[uredi]

  • 1 U početku stvori Bog nebo i zemlju. 2 Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama. 3 Tada reče Bog: "Neka bude svjetlost!" I postade svjetlost. 4 I vidje Bog, da je svjetlost bila dobra. Tako rastavi Bog svjetlost od tame. 5 Svjetlost nazva Bog dan, a tamu nazva noć, postade večer, i postade jutro - prvi dan.

Glava druga[uredi]

  • 2 Sedmi dan bio je dovršio Bog djelo svoje, što ga stvori. On počinu sedmi dan od svega djela svojega, što ga je bio stvorio. 3 I blagoslovi Bog sedmi dan i proglasi ga svetim, jer taj dan počinu od svega djela svojega, što ga je bio stvorio i učinio.
  • 7Tada načini Gospod Bog čovjeka (Adama) od praha zemaljskoga i udahnu mu u lice duh života. Tako postade čovjek živo biće. 8 Tada zasadi Gospod Bog daleko na istoku vrt u Edenu i stavi tamo čovjeka, kojega je bio načinio. 9 I dade Gospod Bog, te niče iz zemlje svakojako drveće, ugodno za pogled i dobro za jelo, i drvo života usred vrta i drvo spoznanja dobra i zla. 16 A dade Gospod Bog čovjeku ovu zapovijed: "Sa svakoga drveta u vrtu smiješ jesti; 17 Samo s drveta spoznanja dobra i zla ne jedi, jer čim bi jeo s njega, morao bi umrijeti."
  • 22 Gospod Bog načini ženu od rebra, što ga je bio uzeo čovjeku, i dovede je k čovjeku. 23 Tada Adam reče: "Ta je napokon kost od kostiju mojih i meso od mesa mojega. Ona će se zvati žena, jer je uzeta od čovjeka." 24 Zato ostavlja muž oca i mater i prianja za ženu svoju, i budu jedno tijelo. 25 Oboje, Adam i žena njegova, bili su goli, pa ipak se nijesu stidjeli jedan od drugoga.

Glava treća[uredi]

  • 14 Tada reče Gospod Bog zmiji: "Jer si to učinila, da si prokleta među svom stokom i svima životinjama zemaljskim! Na trbuhu ćeš svojemu puzati i prah ćeš jesti sve dane života svojega! 15 Neprijateljstvo ću staviti između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina. On će ti satrti glavu; a ti ćeš ga raniti na peti." 16 Ženi reče: "Mnoge ću ti muke umnožiti, kad zatrudniš. U bolovima ćeš rađati djecu, a ipak ćeš žudjeti muža svojega, koji će ti biti gospodar." 17 Adamu reče: "Jer si popustio molbi žene svoje i jeo s drveta, za koje sam ti zapovjedio: 'Ne smiješ jesti s njega', to neka je prokleta zemlja zbog tebe; s mukom ćeš se od nje hraniti sve dane života svojega.
  • 19 U znoju ćeš lica svojega jesti kruh, dok se ne vratiš u zemlju, od koje si uzet, jer prah si i u prah se vraćaš."

Glava četvrta[uredi]

  • 1 [...] Kad Bog stvori čovjeka, stvori ga na priliku Božju. 2 Kao muško i žensko stvori ih, blagoslovi ih i dade im ime čovjek, kad su bili stvoreni.

Glava šesta[uredi]

  • 5 Kad Gospod vidje, da je pokvarenost ljudi na zemlji bila velika i da je sve mišljenje i htijenje srca njihova svejednako išlo samo na zlo. 6 Pokaja se Gospod, da je bio načinio ljude na zemlji, i bio je duboko ožalošćen. 7 I reče Gospod: "I zbrisat ću s lica zemlje, čovjeka i zvijeri, gmizavce i ptice u zraku, jer se kajem, što sam ih načinio." 8 Samo Noa nađe milost u očima Gospodnjim.

Glava sedma[uredi]

  • 1 Jednoga dana reče Gospod Noi: "Uđi u kovčeg s cijelom obitelji svojom; jer tebe samo nađoh pravedna pred sobom u svemu naraštaju ovom! 2 Od svih životinja čistih uzmi k sebi po sedmero, muško i žensko, a od životinja nečistih po dvoje, muško i žensko. 4 Jer već do sedam dana pustit ću dažd na zemlju za četrdeset dana i četrdeset noći i istrijebit ću sa zemlje sva bića, što sam ih stvorio." 5 Noa učini sve onako, kako mu je bio zapovjedio Gospod. 17 Nato se izli potop na zemlju za četrdeset dana. Voda naraste i podiže se kovčeg, tako da je plovio nad zemljom.

Glava osma[uredi]

  • 1 Tada se Bog spomenu Noe i svih zvijeri i sve stoke, što su bili s njim u kovčegu, pa pusti Bog da puhne vjetar na zemlju, tako da je voda opadala. 2 Zatvoriše se izvori bezdana i ustave nebeske, i dad s neba prestade. 21 Kad omirisa Gospod miris ugodni, reče u sebi: "Nikada više neću prokleti zemlje zbog ljudi; i makar je mišljenje srca čovječjega zlo od njegove mladosti, neću ipak više uništiti sva živa bića, kao što učinih. 22 Od sada, dok bude zemlje, neće više nestajati sjetve ni žetve, studeni ni vrućine, ljeta ni zime, dana ni noći."

Glava deveta[uredi]

  • 3 Sve, što se miče, što živi, neka vam bude za hranu: kao nekoć zeleno bilje, tako vam sada sve dajem, 4 Samo mesa, što još ima u sebi svoju snagu životnu, naime krv, ne smijete jesti. 5 I za vašu krv, od koje ovisi život vaš, iskat ću račun; od svake životinje iskat ću za to račun, od čovjeka, od svakoga, pa i od brata njegova iskat ću račun za život čovječji. 6 Tko prolije krv čovječju, njegova se krv ima također proliti od čovjeka, jer je Bog stvorio čovjeka po slici Božjoj. 7 A vi se sad rađajte i množite se; raširite se na zemlji i namnožite se na njoj!"

Glava jedanaesta[uredi]

  • 4 Potom rekoše: "Hajde da sazidamo sebi grad i kulu s vrhom do neba, i da podignemo sebi spomenik, da se ne raspršimo po svoj zemlji!" 5 A Gospod siđe da vidi grad i kulu, što su ih zidali sinovi čovječji. 6 I reče Gospod: "Evo, svi su jedan narod, i jednak je jezik svima, i to počeše raditi. Otada neće im smetati ništa da ne urade, što naume. 7 Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore!" 8 I rasprši ih Gospod odanle po svoj zemlji, i tako moradoše odustati od zidanja grada. 9 Zato se prozva Babel; jer ondje pomete Gospod jezik cijele zemlje, i odanle ih rasprši Gospod po svoj zemlji.

Glava dvanaesta[uredi]

1 Jednoga dana reče Gospod Abramu: "Idi iz zemlje svoje i od roda svojega i iz doma oca svojega u zemlju, koju ću ti pokazati! 2 Jer učinit ću te velikim narodom, i blagoslovit ću te, i uvelićat ću ime tvoje; i ti ćeš biti blagoslov. 3 Blagoslovit ću one, koji tebe blagoslivljaju, i proklet ću one, koji tebe proklinju; u tebi će biti blagoslovljena sva plemena na zemlji."