U inat godinama

Izvor: Wikicitat
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

U inat godinama je romansirana biografija i fotomonografija grupe Indexi.


  • Zašto sam tog jutra, u rano proljeće, dok se kiša premišljala bi li se punom snagom sručila na zemlju ili samo provocirala, ja krenuo baš uz kraj Doma mladih, a ne sredinom preko platoa ispred Skenderije, nikada neću odgonetnuti. Niti bi mi na pamet došlo uopće misliti na to, da beznačajno odstupanje od rutine nije ispalo presudno za moj budući život...
    Užurbano sam hodao, zanesen mislima o svom poslu, ni primijetio nisam neotvoreni kišobran naslonjen na zid. Zakačio sam ga nogom, malo posrnuo.
    "Hajde u...!"
    "Oprostite gospođo" - promrmljao sam, umjesto toga, prema njegovoj vlasnici.
    Sjedila je na betonskom zidiću što se protezao ispred Doma mladih, zagledana nekamo u daljinu...


  • Šta želi prikriti i zašto, upitao sam se, gledajući njeno lice. Nije se šminkala. Blago zaobljeno lice, sa nježnim i putenim usnama, donjom posebno naglašenom, pravilni nos i visoko glatko čelo, i te oči njene, duboke i pronicljive, s jednom diskretnom pjegicom ispod desnoga, sve je to suprotno kazivalo, da je ova mlada žena, uz svu svoju odlučnost, isto tako i krhka, ranjiva, emotivna. Skoro neprimjetne bore smijalice oko očiju otkrivale su da se ona umije i smijati.
    "Maleni, tako ga je zvala moja mama" - polušapatom reče Ana.
    Zatekla me je s ovom rečenicom.
    "Koga?" – zbunjeno sam upitao.
    "Zlatana. I on je nju zvao Malena."
    "A on je?"
    Uzdahnula je tiho.
    "Čovjek kojeg je voljela... Nikad nije ni prestala..."
    Prevagnulo je nešto u njoj, odlučila je konačno prepustiti se u potpunosti, povjerovati svom predosjećaju da će s tim prepuštanjem i povjerenjem otvoriti zakrčene prolaze do nečeg što je tražila.
    "Bila je to ljubav na prvi pogled. Zvuči otrcano i patetično, znam, ali jednostavno, bilo je tako. Ludo su se zavoljeli. Toliko snažno da se mama uplašila, htjela je dati vremena sebi i svojoj neočekivanoj ljubavi za tog čovjeka, ali Zlatan je svakim trenom, kako je to ona opisala, samo bujao u njoj, zauzimao teritorij..."


  • U jednom trenutku, razgaljen zbog dočeka i pravog profesionalnog odnosa, na kakav još grupa nikada nije naišla - pa smo pomislili ko zna kakav naivko stoji pred nama - Davorin je upitao Džarovskog:
    "A znaš li ti, bolan, igrat' na karte?"
    Džara ga pogleda, pa uzvrati:
    "Ne znam, i ne zanima me."
    Davorinu, koji je već bio poznat kao pasionirani kartaš, istina ponajviše u svojim sarajevskim krugovima, čovjek odmah bi još draži.
    "Ma, hajde bolan, nije to ništa, mi ćemo tebe naučit' da igraš pokera, to je lako" - navalio je na njega. Uvjeravanje je trajalo neko vrijeme, dok na kraju Džarovski nije poslao nekog momčića da ode na trafiku i kupi novi špil karata.
    Partija, u kojoj smo još bili Fadil i ja, krene svojim predvidljivim tokom. Džari samo što ne ispadnu karte iz ruku, ne zna ih čovjek ni držati, a u svakom dijeljenju gubi sve što uloži. U jednom trenutku dobijem ja jak triling. Pogledam, svi se ostali ukočili. Sumnjivo meni nešto...