Vlado Gotovac

Izvor: Wikicitat
''Skoči'' na: orijentacija, traži

Vlado Gotovac (Imotski, 18. rujna 1930. - Rim, 7. prosinca 2000.) hrvatski pjesnik, esejist, filozof, disident i političar.

Dnevnik prosinca 1971.[uredi]

[1]

  • Danas osjećam gorku sreću što živim u ovo doba: naše stradanje ostat će za povijest pouka i naplata budućeg dostojanstva.
  • Balkanska špilja sa svojom podmuklom mržnjom slavi pobjedu nad europskim snom Hrvatske. Teror je postao legalan, okupacija je proglašena jedinstvom.
  • Ali ovo je i buđenje, gubljenje iluzija. Mi danas znamo sve! I nikada više naša nada neće ovisiti o drugima: ono što netko daje svijetu mora prvo sam osvojiti!
  • A sljepilo ostalih u Jugoslaviji zastrašuje: jer to nije samo pitanje mogućnosti mijenjanja socijalizma, to je i pitanje mogućnosti izvorne forme na Balkanu. Mržnja je ostala iznad slobode, nesnošljivost je ostala iznad nade: pobjedio je kaos naše pećine.
  • Vizionari nemaju saveznika. Za njih drugi podižu lomače.
  • Tito je središte ovog obračuna, ove tjeskobe: Hrvat protiv Hrvatske za svijet!
  • Tito je sve zaključio svojim svrstavanjem na stranu onih, koji su organizirali diverziju protiv naše lucidnosti — na stranu monologa, protiv slobode.
  • Tito se napokon i zauvijek vratio na stranu terora — i u socijalizmu i u hrvatskoj sudbini.
  • Svuda vlada zaprepaštenje, ali nigdje očaj. Ostajemo uspravni! Takvi ćemo preći i u povijest, jer ona je sudac dovoljno spor, da bude pravedan.
  • Svijet u nama odbacuje vizionarsku liriku ovog brutalnog doba. Jadni svijet!
  • Ovo bi bila nepodnošljiva sramota, da sva pisma, brzojavi i izjave upućene Titu stvarno predstavljaju mišljenje i osjećanje našeg naroda. Ali sav taj košmar, taj jad samo je partijska samokritika, ružan prizor propasti jedne politike: pad bez dostojanstva, uz orgije bestidnosti.
  • Srpski intelektualci preuzeli su na sebe strašan grijeh izdaje slobode, napuštanja novog, diverzije protiv budućnosti. Tako je njihova mržnja prema Hrvatskoj postala dvostruka sramota.
  • Sve što smo htjeli bila je Hrvatska, slobodna i pravedna!
  • Ja više nemam nikakvih mogućnosti za djelovanje: ne mogu odgovoriti na uvrede u kojima mi se osporava elementarna ljudskost, lišen sam osnovnih prava na samozaštitu! Napisao sam da Hrvatska treba biti svakome moderna, slobodna domovina, na primjer, a Tito tvrdi da želim državu Pavelićevog tipa. To je i kao revolucionarnost previše!
  • Nikad se nisam bojao prigovora da sam žrtva jedne divne i nemoguće bajke. Jer sve moguće dolazi i bez sanjarije i bez ludosti koja ne vjeruje u granice. Život se počinje uspinjati tek nakon toga!
  • Moja želja za akcijom bila je želja da odmah ispričam svoj san i pozovem bližnje da ga sa mnom neprestano održavaju u svakodnevnom životu: kao početak budućnosti!
  • Sinoćnja sjednica Izvršnog odbora MH bila je mješavina ludosti, drskosti i nedužnosti. Kako groteskno djeluju optužbe protiv tog skupa! Ali »aktivisti« u njega sumnjaju, sudeći po sebi: po svom ponašanju, po svom značenju; jer znaju za svoju nakanu, kojoj obazrivost nije bila potrebna.
  • Suspendiran sam na TV. To bi mogao biti početak represija. Ne strahujem već osjećam gađenje nad razmjerima ove izdaje. S mukama moje dostojanstvo samo raste.
  • Sada se Hrvatska treba svesti na tišinu punu žive duše. To je jedini program za djelotvornost naše nade.
  • U razgovorima vidim: ljudi se već pripremaju za tišinu… za solidarnost u njoj i rad koji svakodnevno zastire, a vječno ozvučava.
  • U isto vrijeme postaje sve očitije da mi nismo jedini cilj napada: Tražio se izgovor za likvidaciju Hrvatske i njezina značenja. Jer samo to može objasniti apokaliptičku mržnju s Dolancova lica dok je govorio o Hrvatskoj; samo to može objasniti izjave Milke Planinc, provokatorske laži kojima je svrha huškanje vojske protiv Hrvata! samo to može objasniti Čanadanovićeve napade i prijedloge što žele uništenje naše kulture, naših intelektualaca.
  • Zaprepašćuje jarost kojom se sada napadaju Savka, Tripalo, Pirker i drugi. Nema tako bezobzirne organizacije koja ljude na taj način sukobljava, ponižava, etički razara. To je demonizam! I na njemu, samo na njemu, počiva sve! U svakom trenutku moguće je izazivanje ludila, pogroma, obračuna, afera…
  • I tako je Hrvatska preko zavjere partijskih Ferdiščenkâ vraćena u trivijalni tijek socijalizma. Predana je zlobi mediokriteta. Ne mislim samo u partiji gdje ih je uvijek bila golema većina: predana im je u svim sferama života.
  • Sa zaprepašćujućom jednoličnošću odvijala se pokajničko-borbena sjednica CK. Jer oni smatraju svojom dužnošću to ponavljanje, oni jedan drugom moraju dosađivati, da bi pokazali složnost, monolitnost. Sve drugo izgledalo bi kao opasno izuzimanje.
  • Opet je odgođen mir i spokoj mojoj dragoj zemlji, tom sanjaru kojeg uvijek budi stradanje.
  • Dostojanstvo uvijek ostaje utopijsko; ne uspjeva tamo gdje su mu ciljevi. Ostajući uzor, njegovi stradalnici svjedoče dalje od naše povijesti; u ime te daljine kao svog sna.
  • Danas je Dragosavac napao način uređivanja »Pisama čitatelja«. Žao mi je što nismo sačuvali sva pisma da mu ih pošaljemo. Tada bi mogao vidjeti što nismo objavili: hrpe koljačkih, četničkih prijetnja. Uostalom, on za takva pisma zna. Primali su ih i Miko, Savka, Pirker, Šibl i drugi.
  • Naš izbor osnivao se na suzbijanju niskih strasti.
  • Hrvatska je do sada bila pritisnuta istočnim grijeho ustaštva. Sada joj je nametnut istočni grijeh kontrarevolucije. Ona u socijalizmu mora živjeti uvijek s jednom otvorenom ranom, koja će je slabiti.
  • Naša drama počela je onoga dana kada je nekažnjeno prošla izjava Antonija Isakovića da u Hrvatskoj vlada atmosfera minhenske pivnice. To je bio zalet klevetničke kampanje — a sudbina izjave početak moje strepnje.
  • Sređujući bilješke čovjek neizbježno pomišlja na smrt: već sada znam da mnoga zamišljena djela, pribilježene planove, nikada neću izvesti… I rastajem se od njih… ostavljajući ih u redu kojemu samo smrt može dati konačni smisao: smisao dokumenta. Banalnog, naravno, jer nitko nije umro dovršivši sve svoje zamisli — nitko osim Krista; što znači da je božanska sudbina jedina i na zemlji potpuno ostvarljiva.
  • Hrvatska je jedina država koja stotine godina postoji samo od riječi i u njima! I kad imamo nešto više od govora, uvijek je to premalo za ostvarenje države! koju mi, uostalom, već dugo, dugo i zamišljamo samo kao zajednicu s nekim drugim…
  • Mi imamo Oca domovine, ali nemamo Oca države! Mi smo narod koji postoji samo po djelima duha. Sve drugo u svom postojanju zamišljamo kao dio cjeline koju sačinjavaju i drugi.
  • Naši političari rastu sa sanjarstvom. Njihova je veličina u sposobnosti da zaborave svoju nemoć. Oni govore ne osvrćući se na to da nemaju na raspolaganju nikakvu moć za ostvarivanje svojih programa. Hrvatska postoji samo kao svijest! I pravo je čudo, neshvatljiva je činjenica koliko je to snažno postojanje! Naš Sabor spada u političke čarolije!
  • Otmjenost nikada ne ostavlja svoje bez razlogâ. Oni uvijek imaju zašto nešto poduzeti.
  • Nastupa trenutak uzvišene ludosti! A mi nismo spremni! mi smo trivijalni!
  • Nakon djelovanja meditacija je spasonosna slabost, koja štiti od potpunog poraza: izgubivši sadašnjost u njoj čuvamo dušu. To je veličina ovog trenutka.
  • Mislim na mladiće u zatvoru: patnja je uvijek pokretala energiju Hrvatske.
  • Stari članovi partije odmah padaju u izdajničku paniku: oni su toliko svoje osobe žrtvovali da se više nemaju na što u samoći osloniti. I upoznali su nemilosrdnost obračuna… u čemu pobjednici i pobijeđeni stiču isto iskustvo.
  • Neprestano traje teror glasina i straha što ga šire. I nema znakova da se u bilo čemu posustalo. Oni koji zavode promjene žele otpor, žele sukobe. Razočarani mirom, tišinom: nema tako bučno najavljenih neprijatelja, nema njihovih snaga… Naravno, novi upravljači ne pristaju na »mnogo vike ni za što«: to bi bila sramota nakon svega. Strašno bi ih pogodio zaključak: Tresla se brda, rodio se miš. I oni hoće od te skupo plaćene istine napraviti svoju istinu: izmisliti kontrarevoluciju. A to neizbježno vodi u bezočnost, u nemilosrdnost, u brutalnost. Najgore stradaju oni koji bezrazložno stradaju. Nevinost izaziva bijes kad se nađe na mjestu gdje se očekivao prijestup, zločin, urota.
  • Svaki plan podrazumijeva budućnost. Ja zato ništa ne mogu raditi, ako to prelazi trenutak.
  • Mahnito, prljavo optuživanje! Beščašće na djelu! I ništa ne možeš poduzeti! Svaki glas obrane izaziva još veći bijes.
  • Sve je već utvrđeno. Ne mora se više razmišljati o čemu se govori, o komu se govori. Važno je samo što se govori. U tom raspustu svi se natječu: nastoje nadmašiti jedan drugoga u optuživanju. Ništa se više ne mora dokazivati: napad isključivo zavisi o imaginaciji govornika. Ovo je trenutak za napredovanje u karijeri, trenutak uvijek opasan; a posebno za one, koji mu služe kao razlog.
  • Oni znaju da se ne može uništiti Hrvatska ako se ne uništi ljubav prema njoj. Zato nastavljaju svoju hajku s genocidnim programom. I jednog dana netko će te klevete uzeti kao vjerodostojne dokumente o nama, osnovu za pisanje naše povijesti. Jao pobijeđenima! Oni ne mogu demantirati laži o sebi: šuteći i očajni gledaju kako se priprema materijal njihove sramote za budućnost…
  • Jer mržnja je uvijek amoralna i nezasitna. Njoj prljavštine i stradanja nikad nije dosta.
  • Vidi li se uopće moje pravo lice kroz toliko blato!? toliko prljavštine kojom me zasipaju!? Krist je ostavio na rupcu Veronikinom svoje pravo lice. Hoćemo li ga mi moći ostaviti? Ili smo osuđeni da nestanemo unakaženi grijesima koje nismo počinili? Grijesima ispod kojih će zauvijek iščeznuti naša istina — ono za što smo jedino stvarno odgovorni?
  • Nemoć u jednom jedinom trenutku može biti nemoć zauvijek i za sve! Ta nesreća pogodila je mnoge kao najveća nepravda na zemlji.
  • Oni koji se raduju zato što se u Hrvatskoj upotrebljava pendrek pripremaju i sebi zlo. Jer prezirući slobodu zaustavljaju čovjeka… i u sebi.
  • Socijalizam po drugi put pretvara hrvatstvo u sramotu! Na taj način se suzbija naša vitalnost u pitanjima slobode, naš individualizam, inicijativa, cijela zapadna tradicija u našem životu.
  • Kršćanstvo još nije — nigdje!… — dodirnulo čistu zemlju. Svugdje je nasljednik neke baštine i to je bogatstvo njegova povijesna drama. — Napuštaju ga prije nego su mu postali vjerni. Osuđuju ga za grijehe, koje su mu nametnuli, kao oblike iskupljenja…
  • Samozataja je metoda spasa, stega je početak dostojanstva, forma je mjera otmjenosti. — Pojedinac — to je distanca, u kojoj sebe hladi, a grije druge. S visinom!…
  • Sudeći prije svega po beogradskoj štampi, Hrvatska je fantom i trivijalnost istodobno, prikaza i dinamit divlje snage. Kad je u pitanju Hrvatska, za njih je sve moguće i sve lako. To je lakovjernost i napetost mržnje.
  • Zavedena duša. Prevarena duša. Opustošena duša. Izbrisana duša. Ubijena duša. Preostaje samo ono, što pretpostavlja bezdušnost… — To je totalitarizam.
  • Udar je izveden u ime jedinstva: za armiju, za državni kapital, za red, za unutrašnje poslove, a u svemu i za osvetu. Njih je ova živost Hrvatske prvo zapanjila, zatim razbjesnila. Svatko će od njih udarati prema svom računu!…
  • Samo se protiv vremena mogu oblikovati njegovi Dokumenti: U vječnost vodi polemika!
  • Nevinost nikada ne strada uzalud! — inače bi to stradanje ubilo Svijet.
  • Ludilo! Znanost je na TV proglašena za proustašku riječ!…
  • Na sastancima neprekidno optuživanje. Koriste se i nekadašnji privatni razgovori, kao dokazi. Iskustvo je već davno pokazalo da izdaja prijatelja u pogromima osigurava napredovanje… Karijeru…
  • Samokritika je postupak kojim se vlastiti grijesi plaćaju tuđim stradanjem. Pokajanje pretpostavlja napad na nekoga, izdaju, denuncijaciju, bezobzirnost u svemu… — Partija je Crkva koja ne oprašta.
  • Više nacija u državi — lakše se zavodi teror.
  • Socijalizam se nije oslobodio straha od slobode. A bez toga, on se ne može mijenjati — ostaje totalitarizam. (Staljinizam je samo varijacija na temu. Nikakav eksces. Takozvani kult ličnosti unutarnje je pitanje totalitarne ikonografije.)
  • Ljudi krv lako prolijevaju. Kasnije se na nju pozivaju kao na skupocjeni zalog trijumfa i prava na bezobzirnost…
  • Lako je zajedno umrijeti. Teško je zajedno živjeti.
  • Naše hrvatstvo je velika prepreka naše mijene. Ono ima preveliko značenje, a premalen sadržaj. Najljepše je onda, kad je slijepo — kad je sentimentalnost. Razum traži drugo i više…

Tijek odnosa[uredi]

  • Neprekidna upotreba godine 1941. pretvorena je u mitsku blokadu cijeloga hrvatskog nacionalnog bića! Nitko ne osporava pravo na postojanje svega hrvatskog, ako je to bez vlastita sadržaja i smisla! ... Budi Hrvat koliko god hoćeš, samo nemoj zbog toga ništa poduzimati. Nikad se ne smije ponoviti 1941! - dakle: nikada ne smije prestati naše kajanje, naša "grešna svijest". To krivotvorenje svih činjenica i licemjerje njegove mržnje ono je što nas "razdire". Odgovor postoji, Pitanje je kako onemogućiti da se i dalje nastavi njegova suspenzija...(Tijek odnosa VII, napisan 1968., redigiran 1977. i 1978., objavljen u "Republici" 7/8 i 9/10, Zagreb, 1993.)

Nenaveden izvor[uredi]

  • "Zanos za stvaranje materijalnih dobara pretvorio se u ludilo, jer mu je zaboravljen smisao."
  • "Žalost je stanje onih koji ne mogu izdržati pravi udarac – ljudsku sudbinu." [1]

Izvori[uredi]

  1. 'Skupina autora, Velika enciklopedija aforizama, redakcija Vladimir Brodnjak, et al., pripremili za tisak Đuro Plemenčić i Đuro Šnajder, IV izdanje, Prosvjeta — Globus, Zagreb, 1984.,

Vanjske poveznice[uredi]

Logotip Wikipedije
Članak Vlado Gotovac postoji u Wikipediji, slobodnoj općoj enciklopediji.