Prijeđi na sadržaj

Marica Stanković

Izvor: Wikicitat

Marica Stanković (1900. – 1957.), hrvatska učiteljica, utemeljiteljica svjetovnog instituta Suradnice Krista Kralja, službenica Božja.

Naveden izvor[uredi]

  • Ja volim Hrvatsku, volim je do krvi i suza, ali više me obuzimaju pitanja koja nisu od ovoga svijeta! I moja najveća bol bila je u odricanju nevidljivoga, u bježanju vrhu naravnoga, u prividnom gubitku vječnoga. Da, prividnom! Jer Bog ne može ostaviti onoga, tko ga ljubi. Pa nije ostavio ni tebe ni mene! A neće ostaviti ni Hrvatske! Rađa se nova Hrvatska! Hoćemo li vidjeti njezin lik ti i ja, ne znam! Uostalom, svejedno je. Glavno da i naše patnje tomu posluže.
    • 26. veljače 1955., Godine teške i bolne, str. 114.
  • Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo evanđelje, i ništa više.
    • Završne riječi na suđenju, 24. siječnja 1948.[1]
  • Ne, nije svećenik sam. Prva misa njegova otvara mu tolika srca, povjerava tolike savjesti, povezuje sa svima na poseban način.
    • Za vjeru i dom, 1939.
  • Ne treba bježati od ljudi, svijeta, vremena, već samo od zla u tom svijetu. A drugo je sve naše. I ljudi – Božja djeca. I vrijeme – djelo Božjih ruku. I prilike – Božje pripuštenje.
    • U Komentaru Pravila Suradnica Krista Kralja
  • Mnogo se lakše živi, mnogo se više može snositi i čitav se život sasvim drukčije promatra, ako je u nama radost. (…) Radost nije izvan nas. Radost je u nama, ako je Bog u nama. Takva se radost ne može izgubiti. Njezin rast ne može nitko ugušiti.
    • iz pisma Suradnicama Krista Kralja 1951. iz zatvora u Požegi[2], objavljeno u knjizi Nasmijano lice
  • Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga koji je grmio s propovjedaonice na one koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvijetnjak preuredio za sklonište djeci čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima velik broj prisutnih koji to mogu potvrditi, a velik je broj preživjelih Židova i pravoslavnih, koji bi to spremno potvrdili i zahvalili za svoj život baš dr. Alojziju Stepincu. Zato s gnjušanjem kažem tri puta: fuj, fuj, fuj, što se dozvolilo da na sastanku elite grada Zagreba, na sastanku prosvjednih radnika, padaju takve klevete.
    • U Radničkoj komori, na skupu prosvjetnih radnika Zagreba, 2. lipnja 1946.[1]
  • Razni su načini kako Duh Sveti dušu čisti. Jednom je to bolest, drugi puta nutarnja tjeskoba. Jednom neuspjesi, drugi puta nutarnje krize i nemiri. (…) Sigurno zato i jedino zato da nas iskleše, da nas očisti, da nas formira u skupocjene umjetnine svoje.
    • Na blagdana Duhova, 20. svibnja 1945., objavljeno u knjizi Izazov Kristova kraljevstva

Nenaveden izvor[uredi]

  • Ako naši životi budu izlizani koracima mnogih, ako budu isprani udarcima duša koje smo okrijepili, i oprani suzama, koje smo mi otrli, onda će naš životni put biti doista plodan, a izlizane stepenice našeg života zablistat će u vječnosti.
  • Znaš li kad najviše uočujemo Božju veličinu? Kad nas sve ovozemske veličine prevare, kad nas izdaju, kad se razočaramo u njima. A kada najviše osjećamo Božju blizinu? Onda kad potpuno spoznamo svoju bijedu, svoju krhkost, svoju nemoć. Našu nemoć i nemoć cijeloga čovječanstva.
  • Jedan topli smiješak, prijazna riječ, ohrabrujuća rečenica, to je duhovno materinstvo. Ili obrisati nekome suzu, rastjerati boru brige s čela, unijeti mir u dušu, potaknuti na životnu radost, probuditi uspavane energije na pozitivan rad, ima li ljepšega predmeta za duhovno materinstvo.
  • Sijanje dobra i ljubavi – to je zapravo duhovno materinstvo i tu ima za svakoga koji hoće hiljadu puteva i hiljadu, hiljadu detalja.
  • Ljubav je jača i mora biti jača od svega. Ona je toliko jaka da može: slabost obući u jakost, malodušnost u samopouzdanje, klonulost u energiju, nepretnost u trijeznost, bojažljivost u srčanost, mekušnost u čvrstoću, lijenost u borbenost, osjetljivost u zaboravljanje na sebe, nesnalažljivost u pokretnost.
  • Svaki svoj posao, bio on javni ili privatni, makar i tehnički i mehanički, sitni ili značajni, a pogotovo odgojni, socijalni, karitativni, pa i posve naučni treba da žena shvati materinski.

Drugi o njoj[uredi]

Naveden izvor[uredi]

  • Ova je draga i plemenita duša posvetila sve sile svojega uma i srca za proširenje kraljevstva Božjega na zemlji i može zbilja biti uspoređena s onim velikim ženama iz prvih vremena kršćanstva, kojima je Krist Gospodin bio sve, i koje su mogle s pravom govoriti s apostolom: 'Ne živim više ja, nego Krist živi u meni'.

Nenaveden izvor[uredi]

  • Pred velikim se dušama obični smrtnik osjeća malenim. Nije jednostavno i lako pisati o jedinstvenoj ženi koja je tako duboko zaorala brazde u katoličkom životu Hrvatske u prvoj polovini dvadesetog stoljeća. Hoću li je znati istinski prikazati kako ona to stvarno zaslužuje. ~ don Žarko Brzić
  • Ona je bila žena duboke molitve, meditacije i življenja Evanđelja. To potvrđujem, jer sam je u nekoliko susreta tako doživio. Uvijek je bila vesela, jer je živjela Krista. Križevi života bili su joj kao milost, od koje je ona živjela. Bila je sva u Kristu. ~ šibenski biskup Josip Arnerić

Izvori[uredi]

  1. 1,0 1,1 Tuškan, Slavica (1997.): Ivan Merz, Marica Stanković i zajednica Suradnica Krista Kralja Obnovljeni Život 52 (3/4): 315–324.
  2. Bihar, Vesna: Poruke vedrine Marice Stanković hkm.hr. Hrvatska katolička mreža. Objavljeno 31. prosinca 2019.
  3. Proglas o Kauzi beatifikacije u Hrvatskome arhivu Weba