Ivan Goran Kovačić

Izvor: Wikicitat
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ivan Goran Kovačić

Ivan Goran Kovačić (Lukovdol, Gorski kotar, 21. ožujka 1913. – okolica Foče, kod sela Vrbnice,[1] Bosna i Hercegovina, 12. srpnja 1943.[2]), hrvatski pjesnik, pripovjedač, esejist, prevoditelj, novinar i kritik. Pisao je i kajkavskim dijalektom hrvatskoga jezika.

Naveden izvor[uredi]

  • »Dobra stvar se ne može izraziti lošim stilom.«
    • »O stilu«, Hrvatski dnevnik, god. V., br. 1474., Zagreb, 9. lipnja 1940., str. 15./16.; citirano prema: Ivo Ladika, »Kultura jezika u književnom djelu Gorana Kovačića«[3]
  • »Obezglavljenost našeg doba sili umjetnika na bezbrojne obračune: na obračune s okolinom, s događajima, idejama i ideologijama, sa snima i sa stvarnošću — a ponajviše sa samim sobom.«
    • Miroslav Šicel i Marijan Matković, priređivači izabranih djela Olinka Delorka, Ota Šolca i Viktora Vide, Zagreb, 1982.[4]

Nenaveden izvor[uredi]

  • "Ako za izdaju ponudiš meni srebra, skovat ću od njega nož – i sjurit ga tebi u rebra!" [5]

Citati o osobi[uredi]

  • »U svojim pripovijestima crta Goran Kovačić mali svijet Gorskoga kotara, s njegovim siromaštvom, s njegovim naporima za održavanjem, s njegovom bespomoćnošću, s njegovim težnjama prema svjetlu i s njegovim osjećajem za pravdu. U svome rodnom selu, udaljenom od željezničke pruge, mogao je Goran vidjeti vječne ljudske strasti u njihovoj međusobnoj borbi: bogati i moćni u njihovoj nemilosrdnoj jurnjavi za užicima i nebrizi za slabe; siromašni i prezreni u svome jadu i dobroti; sila vlasti koja nemilice ruši sve zgrade u oblacima što iz sagradiše neimućni. (...)«[1] ~ Antun Barac: Mrak na svijetlim stazama, »Republika«, god. I. (1945.), br. 1—3., Zagreb, 1945., str. 66. – 67.

Kritika[uredi]

  • »I dok bude posljednji čovjek govorio hrvatskim i ljudskim jezikom uopće, Jama će, snagom svog umjetničkog dosega, biti trajna osuda zločina i himna čovjekove slobode, istine i ljepote, himna ljudskog dostojanstva.«[6] ~ Jure Kaštelan, »Republika«, 1951.

Miruj, Sjeno Goranova. Oprosti dragi Ivane,
Ako su koje riječi, u lišću, krivo čitane.
Riječi je splelo crno lišće, lišće krvavo:
Zaplakan, u sumrak ih je, sâm, odgonetavo

Tvoj prijatelj
—(D. Tadijanović, Goranov epitaf)[7]


Bilješke[uredi]

  1. 1,0 1,1 Dragutin Rosandić, Miroslav Šicel, Književnost 3 : čitanka s pregledom književnosti, uredio Zvonimir Diklić, I. (V., prerađeno) izd., Školska knjiga, Zagreb, u siječnju 1980., str. 142.
  2. Proleksis enciklopedija: Kovačić, Ivan Goran, preuzeto 24. prosinca 2014.
  3. Ivo Ladika, »Kultura jezika u književnom djelu Gorana Kovačića«, Jezik: časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika, Vol. 2., No. 1., siječanjski broj, Zagreb, 1953., str. 4. – 10., navod sa str. 6.
  4. Olinko Delorko, Oto Šolc, Viktor Vida, Izabrana djela, knj. 139 iz Pet stoljeća hrvatske književnosti, kolo 13., priredili Miroslav Šicel i Marijan Matković, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982., str. 176. (Kolo NSK 100325089)
  5. Skupina autora: Velika enciklopedija aforizama, redakcija Vladimir Brodnjak, et al., pripremili za tisak Đuro Plemenčić i Đuro Šnajder, IV izdanje, Prosvjeta — Globus, Zagreb, 1984.,
  6. Jure Kaštelan, Pobude i prizori, priredio i pogovor napisao Tonko Maroević, »Nakladni zavod Globus«, Zagreb, 2004., ISBN 953-167-169-9, str. 161.
  7. Dragutin Rosandić, Književnost 4 : udžbenik za 4. razred ekonomskih škola, ur. Ivan Rodić, Školske novine, Zagreb, 1997., ISBN 953-160-123-2, str. 124.


Vanjske poveznice[uredi]

Wikipedia-logo-v2.svg
Wikipedija ima članak na temu: Ivan Goran Kovačić
Commons-logo.svgU Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Ivan Goran Kovačić
Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorni tekst na temu: Ivan Goran Kovačić
Wikisource-logo.svgWikizvor ima izvorna djela autora: Ivan Goran Kovačić